IMPRESSUM
Biblioteka
BIBLICA CROATICA
Niz
PSALMI
Glavni urednik
Danijel Berković
Uredništvo
Danijel Berković, Nino Brozinčević
Preveo
Ivan Matija Škarić
Urednik ovog izdanja
Nino Brozinčević
Korektura
Nino Brozinčević i Monika Bajić
Prijelom
Filip Vacek
Dizajn naslovnice
Iva Đaković
Tisak
Cro Graf, Jablanovec
Izdavač
Biblijski institut Zagreb
Za izdavača
Perry L. Stepp
Godina izdanja
2025.
Uvodna riječ
Ivan Matija Škarić rodio se u Postirama na Braču 13. travnja 1793. g. u siromašnoj obitelji. Obitelj se bavila nadničarenjem što je mladoga Matiju odvelo u Split s namjerom da se obrazuje i ostvari ispunjeniji život od dotadašnjeg. Tamo je ušao u sjemenište gdje su ubrzo otkrili njegovu nadarenost. U samo tri godine završio je gimnazijsko obrazovanje s odličnim uspjehom te je od 1913. g. nastavio sa studijem bogoslovlja u Zadru. Nakon četiri redovite studijske godine zaredio se za svećenika 13. srpnja 1817. Potom predaje u Splitu, a 1824. odlazi u Beč na sveučilište Augustineum. Tamo već iste godine polaže ispit iz biblijskih znanosti, a do 1826. i ostale važne predmete poput moralke, pastorala, dogmatike, kanonskog prava i povijesti crkve. 20. travnja 1826. s izvrsnim je uspjehom položio završni rigoroz te je 2. svibnja promoviran u doktora teologije. Sam rektor Augustineuma Jakob Frint, prenijevši poruku papinskog nuncija u Beču, i ostalo nadležno osoblje ovog učilišta, potiču ga na prevođenje Svetoga pisma na „ilirički jezik”, a on na to pristaje.
U listopadu 1826. nekadašnje glagoljaško sjemenište Zmajević u Zadru, odlukom cara Franje I., pretvoreno je u „novo” nadbiskupsko sjemenište s latinskim jezikom kao službenim. I. M. Škarić navodi se kao jedan od prvih predavača na tom sjemeništu, a dodijeljeni su mu predmeti: Uvod u Stari zavjet, Biblijska arheologija, Hebrejski jezik, a podučava i ostale semitske jezike (arapski i sirijski). Nakon deset godina Škarić je imenovan zadarskim kanonikom, a u kasnijim je desetljećima postavljen na više položaja, da bi na koncu 1866. g. bio proglašen prepoštom metropolitanskog kaptola u Zadru. U Zadru je i umro 5. prosinca 1871. g. te je pokopan prvo u kaptolskoj grobnici, a kasnije je prenesen u grobnicu trećoredaca na Školjiću kod Preka na otoku Ugljanu.
O Škarićevu profesionalnom radu danas je malo poznato osim podataka koji se mogu naći u svega par znanstvenih radova i u njegovim vlastitim komentarima i predgovoru Svetoga pisma. Ukratko, Škarićev se profesionalni rad temelji na dva poziva, jedan je predavački na sjemeništu, a drugi prevodilački. Spomenutim pismom papinskog nuncija koje je Škariću proslijedio rektor Augustineuma Jakob Frint, Škarić je pozvan da prevede Sveto pismo. On pristaje na prevođenje Svetog pisma na „ilirički” jezik koji je trebao biti „podoban da ga bez ikakve mučnosti razumi i istoko-, i jugo-, a s malo mučnostju i sivero-slavjanin”, pri tome misleći na narode unutar carstva. Jedini uvjet koji je postavio bio je „da posjeti Belgiju i ostale države, kao Grčku, Njemačku i Italiju radi uvida u njihove biblioteke”. Nakon što je prikupio dovoljno materijala, odlazi u Zadar i započinje s prevođenjem Svetoga pisma. Važno je napomenuti da je Šakrićev prijevod temeljen na latinskom tekstu, ali Škarić je ujedno i prvi od hrvatskih prevoditelja koji je svoj prijevod temeljio ne samo na latinskom već i na „matičnim knjigama”, tj. usporedno se koristio hebrejskim i grčkim Starim zavjetom te grčkim Novim zavjetom, što je za ono vrijeme bilo neuobičajeno, barem na hrvatskom prostoru. Na prijevodu je radio dvadeset i sedam godina, a pri tom je surađivao s još sedam pisara.
Škarićev je prijevod drugi cjeloviti objavljeni prijevod Svetoga pisma na hrvatski jezik. K tome je prvi objavljeni hrvatski prijevod koji se ugledao na izvorne jezike, o čemu i sam svjedoči: „oznanjuje on [Šakrić]: da-je u onomu što spada na prinesenje (hteći prilučiti-se potanko crkvenim naredbam) virno slidio latinsko prinesenje ali ne bez imati pred očima i matično pismo, toliko za moći lasnie, i bistrie iztumačiti ona mista, koja-su u latinskom prinesenju mutna, i zato mučna za iznaći u njima pravi razmak, koliko za dati gdi i gdi svoje i prinesenje i iztumačenje, i tako pod svakim obzirom dokazati istinitost božjih besidah.” Isto tako, Škarićev je prijevod prvi objavljeni hrvatski prijevod s komentarima. Od ukupnog teksta njegova prijevoda Svetoga pisma koji sadrži oko šest i pol tisuća stranica, dvije trećine su opsežni komentari, podnožne bilješke i popratni tekstovi. Komentari su doista iscrpni jer u njima nudi različita razmišljanja i donosi novi pogled na neka jezična pitanja, uz svoje stručne komentare u vezi s arheologijom, zemljopisom, kulturom i poviješću kako bi objasnio potrebni kontekst samoga teksta Svetoga pisma. Upravo zbog ovako široko stručno popraćenog prijevoda Svetoga pisma, Škarićevo djelo ostaje i danas monumentalno i vrijedno za sva buduća istraživanja hrvatske biblijske terminologije i jezika uopće.
Jezik njegova prijevoda štokavskog je narječja, ali ikavskog izgovora. U ono vrijeme, dok se bavio prevođenjem, situacija po pitanju standardizacije hrvatskoga jezika nije još bila riješena. Naime, preporoditelji su se oslanjali pretežito na štokavsko narječje, ali jekavskog izgovora. S obzirom na to da su Škarićev, ali i Katančićev prijevod bili ikavskog izgovora, još su od 19. st. na neki način bili potisnuti zbog toga što je jekavski izgovor odabran kao standardni. Prvotno je Škarić pisao stilom latinice kojim su se služili dalmatinski pisci, te je kasnije na nagovor Ljudevita Gaja i ostalih iz Zagrebačke filološke škole prihvatio tzv. „gajicu” te se „služio […] slovkam č, ć, š, ž”. Može se razumjeti njegov izbor štokavsko-ikavskog jer mu je taj idiom ipak bio urođen samim time što „se on [Škarić] rodio i bio odgajan u mistima ovoga izgovora, bilo mu je lasnie izreći svoje namišalje svoim nego tujima izgovorima”. Po pitanju samog leksika, Škarić je uvijek svjesno i savjesno ustrajao pri upotrebi izvornih hrvatskih riječi na čemu su mu bili zahvalni i suvremeni prevoditelji i urednici koji su radili na prijevodu „Zagrebačke Biblije”.
Škarićev prijevod Svetoga pisma tiskan je od 1858. do 1861. godine. Sam car Franjo I. osobno mu je dozvolio i stavio na raspolaganje carsku tiskaru u Beču sa svim potrebnim materijalima. Proces je trajao četiri godine, a Škarić je osobno nadgledao cijeli proces tiskanja. Tekst se sastojao od sedamdeset sveščića koji su u konačnici raspoređeni u dvanaest glavnih svezaka. Svaki je svezak posvećen nekoj velikoj ličnosti poput J. J. Strosmmayera, Jurja Haulika i dr. Neposredno nakon izlaska iz tiska, oko šezdesetak kako katoličkih tako i svih pravoslavnih biskupija u carstvu pretplatile su se na taj novi prijevod, što svjedoči o njegovoj onovremenoj popularnosti.
Budući da je ovaj Škarićev prijevod do danas ostao na marginama znanstvenog istraživanja, ovim se pretiskom njegova prijevoda psalama (peti svezak tiskan 1859. g., posvećen nadbiskupu „materogradske Koloćko-Bačke crkve”) nastoji njegov vrijedan rad približiti široj javnosti, kako laicima tako i stručnjacima. Zbog tehničkih razloga, u ovom su pretisku psalama izostavljeni kritički aparat, komentari i sav popratni tekst, a redni brojevi psalama napisani su brojkom umjesto riječju. S druge strane, Škarićev tekst psalama predstavljen je u svom izvornom i nepromijenjenom obliku, ali prilagođen modernoj ortografiji, te svaka možebitna pogreška odražava ondašnji pristup prevođenju, jer i sam prevoditelj nije uvijek bio dosljedan (kao i većina srodnih pisaca prve polovice 19. st.).
Škarićev je prijevod Svetoga pisma velik i jedinstven doprinos hrvatskom povijesnom biblijskom prevodilaštvu te se ovim pretiskom knjige psalama odaje počast ovom velikanu hrvatske biblijske i kršćanske tradicije.