Duhovne discipline

1. Duhovno sazrijevati putem vježbanja duhovnih disciplina

Za dobar život i uspjeh u bilo kojem području života potrebna je određena disciplina. Namjera kojom određujemo koliko i kada posvećujemo svoje vrijeme nekoj odabranoj aktivnosti te trud uložen u tu aktivnost određuju koliko daleko ćemo napredovati na određenom polju i hoćemo li postići odgovarajuću razinu. Bavljenje duhovnošću nije puno drugačije od primjerice bavljenja sportom u rekreacijske svrhe. Mnogi vjernici će svojim hobijima ili odabranim aktivnostima posvetiti veliku količinu vremena i uložiti određene napore da ostvare željene ciljeve. U odnosu na ostale akivnosti koje nas zaokupljaju, kako stojimo s aktivnostima koje se odnose na našu vlastitu duhovnu zrelost ili napredovanje u njoj? Ulažemo li iste napore ili smatramo da je duhovnost nešto što jednostavno posjedujemo te da je ona na neki način statična?

Cilj disciplina u duhovnom životu, te na koncu u slijeđenju Krista, preobrazba je ukupnog stanja našega čitavog bića, posebice nutarnje osobe (duha/duše). Vjerujem da je upravo ovo Pavao imao na umu kada je pisao da smo „svukli staroga čovjeka“ i da smo se „odjenuli u novoga koji se obnavlja u spoznaji prema slici onoga koji ga je stvorio“ (Kol 3, 9-10). Mi želimo u mislima i djelima postati poput Krista, stoga nam se, uz pomoć i djelovanje Duha Svetoga, valja oblikovati prema njegovoj slici kroz ciljane i određene duhovne discipline. Biti sposoban učiniti ono što je potrebno učiniti onda kada se treba učiniti stvarna je sloboda u životu. Sloboda ne dolazi od izuzimanja suzdržanosti, nego od prisutnosti discipline i djelovanja Svetoga Duha. Kad se nađemo usred krize, često je prekasno. Vježbanje duhovnih disciplina Bogom je određeno sredstvo za oblikovanje i preobrazbu ljudske osobe koja će u krizi biti sposobna za pravi odgovor.

Poslanica Kološanima potiče nas da rastemo u spoznaji Božjoj (vidi 1,10). Pavao je pisao Korinćanima: „Ja vama, braćo, nisam mogao govoriti kao duhovnima, nego kao tjelesnima, i to kao maloj djeci u Kristu. Mlijekom sam vas nahranio, a ne jelom: jer ga još niste mogli podnijeti; a ni sada ne možete, jer ste tjelesni“ (1 Kor 3,1-2). Na sličan se način i pisac poslanice Hebrejima obraća vjernicima: „Jer svatko tko je još pri mlijeku, nevješt je u riječi pravednosti; jer je dojenče. A čvrsta hrana je za one koji su odrasli, za one koji imaju iskustvom izvježbana osjetila za razlikovanje dobra i zla“ (5,13-14). U kontekstu ove teme, treba obratiti pozornost na dvije ključne riječi iz ovog teksta: „iskustvom izvježbana“. Uočljivo je ovdje da je itekako moguće izvježbati svoja duhovna osjetila kako bismo postali zreli i snaži vjernici, sposobni oduprijeti se svakom zlu ili kušnji.

Naravno, to se neće dogoditi preko noći. Kada krenemo s tjelovježbom, počinjemo prvo s lakšim vježbama, te s vremenom kada razvijemo određenu kondiciju i stvorimo naviku, dodajmo teže vježbe i produžujemo vrijeme vježbanja. Isto ćemo učiniti kod vježbanja duhovnih disciplina. Najprije krećemo pomalo i s disciplinama koje možemo vježbati, koje nam nisu prezahtjevne. Postupno, kada stvorimo nove navike i ojačamo, dodajemo nove discipline i više vremena. Stoga, iskoristimo ovo vrijeme mudro i pronicljivo, vježbajući „duhovne mišiće“ kako bismo se razvili u snažne i zrele vjernike, poznavatelje i ljubitelje Boga (1 Timoteju 4,7-8). Istovremeno rastimo u službi koju nam je Isus svima predao: ljubite jedni druge (usp. Matej 5,44-45; Luka 6,32; Ivan 13,34; 15,12, 17).

1.1. Što su duhovne discipline?

Prvo treba definirati što je disciplina općenito. Disciplina podrazumijeva aktivnost koja je u našoj moći – nešto što možemo činiti – koja nas dovodi do točke kada ćemo moći raditi ono što nam trenutno izravnim naporima nije moguće učiniti. Iz ovoga proizlazi da duhovne discipline podrazumijevaju aktivnosti kojima se bavimo kako bismo se doveli na bolju poziciju i u bolje duhovno stanje (zrelost) od onog u kojem se trenutno nalazimo.

Duhovne discipline same po sebi ne nose nikakve zasluge. Ne donose nikakvu pravednost, ne sadrže ispravnost ili istinu. Njihova je svrha – njihova jedina svrha – staviti nas pred Boga. Isključivo tome služe i to je dovoljno. Naime, tada na scenu stupa Božja milost koja prihvaća skromnu ponudu osobe te u toj osobi utjelovljuje Božju dobrotu .

Vježbanjem duhovnih disciplina radimo na sljedeća tri područaja :

  1. naše čitavo biće (rad na samome sebi)
  2. naš odnos s Bogom
  3. naše djelovanje za dobrobit drugih ljudi.

Svako od ovih područja neizostavna je sastavnica našega kršćanskog života i treba biti njegovano jednakom pažnjom i namjerom. Ako izostavimo jedno područje, onda ostala područja pate, s obzirom da se ona međusobno nadopunjuju, odnosno proizlaze jedno iz drugog.

Važno je napomenuti kako je duhovno oblikovanje u čovjeku djelo Duha Svetoga  (pasivno), ALI istovremeno osoba mora biti aktivno uključena u taj proces. Duhovno oblikovanje je preobrazba čovječjeg duha (volje/srca) te u produžetku karaktera osobe. Naš duh prebiva u fizičkom tijelu. U stvari je ironija da svaka duhovna disciplina podrazumijeva fizičko ponašanje te stoga zahtijeva uključenost tijela, s obziorm da tako djelujemo u ovom fizičkom svijetu. Shodno tome, duhovno je oblikovanje uobličavanje unutarnjeg bića čitavog čovjeka koje rezultira preoblikovanjem cjelovite osobe, uključujući i fizičko tijelo u njegovom društvenom kontekstu. Pritom uspijevamo u onome o čemu Pavao govori u Rim 6,13: „…prinesite Bogu sami sebe, kao one koji su umrli i ponovno oživjeli. Neka vaše tijelo i njegovi udovi budu namijenjeni samo za to da čine ono što je dobro i da služe Bogu.“

1.2. Podjela duhovnih disciplina u dvije glavne kategorije: apstinencije i pothvata

Sljedeće duhovne discipline neprestano se spominju u Bibliji kao način na koji su Božji ljudi vježbali sebe te način na koji ih je Bog obučavao kako bi postigli pobožnost. Pored njih, i vjernici kroz povijest, pa čak i vjernici u naše vrijeme, koristili su se ovim pristupom za „odrastanje u milosti“ (2 Petrova 3,18). Duhovne discipline možemo podijeliti na discipline apstinencije i discipline pothvata.

1.2.1. Discipline apstinencije

Duhovne discipline kojima sebi uskraćujemo nešto što želimo ili trebamo kako bi imali prostora da se usredotočimo na Boga i s Njime se dublje povezali.

Samoća: suzdržavanje od interakcije s drugim ljudima kako bismo bili nasamo s Bogom i kako bi nas On našao. Zakej je sjedio sam na drvetu, Isus ga je pronašao (Luka 19,1-10). Samoća završava tišinom.

Tišina: Biti u tišini na nekom mirnom mjestu, kako bismo smirili naše misli i cijelo biće te kako bismo mogli sudjelovati u Božjoj prisutnosti. Također, bivanje u tišini ili šutnja uči nas kako slušati i blagosloviti druge. Propovjednik nas uči da postoji i vrijeme za šutnju pod nebom (Knjiga propovjednika 3,7).

Post: Biti bez hrane (ili nečeg drugoga) za vrijeme intenzivne molitve – post može biti potpun ili djelomičan.

Šabat: Odmoriti od svakog posla i uživati u Bogu kao osobi i u njegovim odredbama, moleći i „igrajući“ se s Bogom i drugima.

Tajnost/jednostavnost: Ne govoriti o našim dobrim djelima ili osobinama, neka Bog ili drugi ljudi dobivaju pozornost. Doista, tako pronalazimo svoju dostatnost u Bogu samome.

Podložnost/poniznost: Ne izvlačiti se od vlasti, mudrosti i moći Isusa Krista kao našeg Gospodina, kralja i učitelja.

1.2.2. Discipline pothvata

duhovne discipline povezivanja s Bogom i drugim ljudima, podrazumijevaju iskren razgovor čija je nakana iskazivanje ljubavi (agape) i primanje uzvratne ljubavi. To su takozvane:

Čitanje/memoriranje Biblije: Vjerujući Svetom pismu koje je nadahnuto od Duha Svetoga te prihvaćajući ga kao vodič, mudrost i snagu za život.

Obožavanje/slavljenje: Hvaleći Božju veličinu, dobrotu i ljepotu kroz riječi, glazbu, ples, rituale ili tišinu.

Molitva: Iskren razgovor s Bogom o onome što nam se događa i onome što zajedno s Njim činimo.

Prijateljstvo (duša): Uključivanje drugih Isusovih učenika u molitveni razgovor ili druge duhovne prakse i vježbe (npr. zajednički post, molitveno čitanje lectio divina,…).

Osobna razmatranja: Davanje pozornosti našoj nutrini kako bismo rasli u ljubavi prema Bogu, drugima i sebi.

Služenje: Ponizno služenje Bogu, prepuni ljubavi i suosjećanja prema drugima, osobito onima u potrebi.

2. Četiri duhovne discipline koje ćemo u narednim tjednima razmatrati:

2.1. Prva lekcija: Primanje Božje riječi: slušanje, čitanje i memoriranje

Proučavanje kao duhovna disciplina jest usredotočavanje uma na Božju riječ i djela. Kada Božju riječ „držimo“ u svom umu, onda ona u naš um, dušu te čitavo biće unosi Božji red. Duša biva obnovljena kada Božja riječ postaje rutinski obrazac unutarnjeg života i vanjskog djelovanja. Primarna sloboda koju svi imamo podrazumijva izbor onoga čemu otvaramo naše umove (ta sloboda je pojačana vježbanjem disciplina: samoće, tišine i posta). Pamćenje ili memoriranje biblijskih redaka omogućuje nam da stalno imamo Božju riječ u našim umovima i mislima. Tako svjesno držimo tijek s Božjim životom koji proizlazi iz Logosa.

2.2. Druga lekcija: Lectio divina

Ova duhovna disciplina podrazumijeva individualno ili zajedničko molitveno čitanje svetopisamskih odlomaka. Od 6. stoljeća kada je Sveti Benedikt razvio disciplinu lectio divina kao način slušanja Boga kroz biblijski tekst, vjernici su se počeli koristiti ovom duhovnom disciplinom kako bi otvorili svoja srca i um Kristu i jedni drugima. Lectio divina može nam pomoći da sazrijevamo kao učenici Isusa Krista. Istovremeno ćemo, kroz djelovanje i nadahnuće Duha Svetoga, biblijski tekst doživjeti kao živu Božju riječ.

2.3. Treća lekcija: Biblijski post

Post služi tome da naučimo biti bez onoga što želimo ili za čime žudimo. Post također znači križ, ne dobiti ili ne raditi ono što želimo. Post je u suprotnosti s ljutnjom koja prvenstveno izražava frustracije naše volje. Post nam pomaže naučiti ostati smiren, uravnotežen i jak, i kada ne dobijemo ono što želimo. Suzdržavati se možemo primjerice od hrane, od određenih omiljenih aktivnosti, od nekih poroka itd. Također, dužina posta može isto varirati ovisno o mogućnostima. Rezultat se postiže kada unatoč nezadovoljenim žudnjama naučimo reći: Pa što onda?! Pavao nas svojim primjerom podsjeća: „Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome koji me jača!“ (Fil 4,12).

2.4. Četvrta lekcija: Samoća i/ili tišina (sekluzivnost)

Odlazak na bogoslužje, slušanje i čitanje Svetoga Pisma ne mijenjaju nas djelotvorno, jer da je tako, živjeli bismo u utopiji. Tijelo i duša su često toliko iscrpljeni da nismo u stanju učinkovito sudjelovati u svim aktivnostima crkvene zajednice, bar ne na onoj razini koja bi donijela željenu promjenu (tako ulazimo u legalizam i rituale bez značenja). Lijek tome su duža vremenska razdoblja samoće i tišine u kombinaciji s odmorom. I za ovo postoji niz načina i vremenskih razdoblja koja ovise o tome koje su nam mogućnosti.

Doista, vježbanjem ovih duhovnih disciplina pospješujemo i ostale (pobožne) aktivnosti koje pritom postaju djelotvornijima.

3. Što dalje?

Koji su onda sljedeći koraci za one koji žele početi s vježbanjem duhovnih disciplina. Treba postaviti nekoliko važnih pitanja te na njih dati odgovore.

Prvo je potrebno odrediti viziju: Što želim postići? Koju duhovnu promjenu? Drugo, mora postojati jasna namjera: odluka da ću poduzeti što je potrebno da to ostvarim. A treće je metoda: Koje duhovne discipline? Učestalost? Individualno ili grupno?

Svaki tjedan pozabavit ćemo se podrobnije s jednom od gore navedenih disciplina koje se odnose na rast i jačanje našeg bića i na odnos s Bogom, tj. sa „žvakanjem“ njegove riječi. Time ćemo doći i do odgovora na pitanje metoda, a onda je nadalje lopta na vašem terenu.

Pitanja i/ili komentare uputite putem e-pošte: cbi@bizg.hr.