Djela apostolska

Djela apostolska

1

Uzašašće Isusovo. Izbor Matije apostola.

¹Prvu sam ti knjigu napisao o svemu, o Teofile, što je Isus činio i učio do dana, kad se uzdigao; ²a svojim apostolima, koje izabra Duhom svetim, dao zapovijedi. ³Njima se i poslije muke pokaza živ mnogim dokazima, javljajući im se četrdeset dana i govoreći o kraljevstvu Božjem. ⁴I jedući s njima zapovjedi im, da ne idu iz Jerusalema, nego da čekaju obećanje Očevo, koje čuste od mene. ⁵Jer dok je Ivan krstio vodom, vi ćete se krstiti Duhom svetim, ne dugo poslije ovih dana. ⁶Oni ga dakle, koji se sabraše, pitali: Gospodine! Hoćeš li u ovo vrijeme obnoviti kraljevstvo Israelsko? ⁷On im odgovori: Nije vaše, da znadete vremena ili časove, koje je Otac odredio vlašću svojom; ⁸nego ćete primiti silu, kad dođe na vas Duh sveti, i bit ćete mi svjedoci u Jerusalemu i po svoj Judeji i Samariji i do kraja zemlje. ⁹I kad to reče, vidješe oni, gdje se podiže, i uze ga oblak iz očiju njihovih. ¹⁰A kad su nepomično gledali za njim, gdje ide na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijelim haljinama, ¹¹te im rekoše: Ljudi Galilejci! Šta stojite gledajući na nebo? Ovaj Isus, koji se od vas uznio na nebo, tako će doći, kao što ste gledali, gdje ide na nebo. ¹²Tada se vratiše u Jerusalem s gore, koja se zove Maslinska, koja je blizu Jerusalema jedan subotnji dan hoda. ¹³A kad dođoše kući, popeše se u gornju sobu, gdje su obično boravili, i to: Petar i Ivan, Jakob i Andrija, Filip i Toma, Bartol i Matej Jakob sin Alfejev i Šimun Revnitelj i Juda, brat Jakobov. ¹⁴Svi su ovi bili jednodušno postojani u molitvi sa ženama i s Marijom, majkom Isusovom, i s braćom njegovom. ¹⁵U one dane ustade Petar između braće, a bijaše naroda zajedno oko sto dvadeset duša i reče: ¹⁶Ljudi, braćo! Trebalo je da se ispuni Pismo, što proreče Duh sveti ustima Davidovim za Judu, koji je bio voda onima, što uhvatiše Isusa. ¹⁷Ta Juda brojio se s nama i bi izabran za istu službu. ¹⁸On dakle steče njivu od plaće nepravedne i objesivši raspukao se po sredini, i izasu se sva utroba njegova. ¹⁹I postade poznato svima, koji stanuju u Jerusalemu; zato i prozvaše onu njivu njihovim jezikom »Hakeldama«, što znači krvna njiva. ²⁰Jer je pisano u knjizi psalama: »Neka bude pust dvor njegov, i neka ne bude nikoga, koji bi stanovao u njemu, i predstojništvo njegovo neka primi drugi«. ²¹Treba dakle da bude jedan od ovih ljudi, koji su bili s nama za sve vrijeme, kako je među nas ušao i izišao Gospodin Isus, ²²počevši od krštenja Ivanova do dana, kad se uze od nas, da bude s nama svjedok njegovu uskrsnuću. ²³I postaviše dvojicu: Josipa, koji se zvao Barsaba, prezimenom Just, i Matiju. ²⁴I stanu se moliti: Ti, Gospodine, koji poznaješ srca svih, pokaži jednoga, koga si od ove dvojice izabrao, ²⁵da primi mjesto službe ove i apostolstva, iz kojega ispade Juda, da ode na mjesto svoje. ²⁶I baciše kocke za njih, i kocka pade na Matiju, i pribroje ga jedanaestorici apostola.

2

Došašće Duha svetoga. Govor Petrov. Prva kršćanska općina u Jerusalemu.

¹I kad se navršilo pedeset dana, bijahu svi zajedno na istom mjestu. ²I na jedanput postade šum s neba kao kad puše silan vjetar, i napuni svu kuću, gdje su sjedjeli. ³I pokazaše im se razdijeljeni jezici kao od vatre, i sjede po jedan na svakoga od njih, ⁴i napuniše se svi Duha svetoga, i stadoše govoriti tuđim jezicima, kako im je Duh sveti davao da govore. ⁵A u Jerusalemu su stanovali Židovi, ljudi pobožni iz svakoga naroda, koji je pod nebom. ⁶A kad postade ovaj glas, skupi se mnoštvo i uzbuni se, jer je svaki od njih slušao, gdje oru govore njegovim jezikom. ⁷Svi se stanu diviti i čuditi govoreći: Nisu li ovi svi, što govore Galilejci, ⁸pa kako mi Čujemo svaki svoj jezik, u kom smo se rodili? ⁹Parćani i Međani, i Elamljani i stanovnici iz Mesopotamije, iz Judeje i Kapadocije, iz Ponta i Azije, ¹⁰iz Frigije i Pamfilije, iz Egipta i iz krajeva Libijskih, što su oko Cirene, i pridošlice Rimljani, ¹¹i Židovi i požidovćeni, i Krećani i Arapi; čujemo ih gdje navještaju našim jezicima veličanstvena djela Božja. ¹²Svi se divili i zbunjeni govorili jedan drugomu: Šta će ovo biti? ¹³A drugi se stanu podrugivati govoreći: Napili se slatkoga mošta. ¹⁴Tada Petar stade s jedanaestoricom i podiže glas svoj i reče: Židovi i vi svi, koji stanujete u Jerusalemu! Ovo neka vam bude na znanje i poslušajte pozorno riječi moje! ¹⁵Nisu ovi pijani, kako vi mislite, jer je istom treća ura dana; ¹⁶nego je ovo, što je kazao prorok Joel: ¹⁷I bit će u posljednje dane, govori Gospodin: Izlit ću od Duha svoga na svako tijelo, i prorokovat će sinovi vaši i kćeri vaše, i mladići će vaši vidjeti viđenje, i starci će vaši sanjati sne. ¹⁸Pače na sluge ću svoje i na sluškinje svoje u one dane izliti od Duha svoga i prorokovat će. ¹⁹I dat ću čudesa gore na nebu i znake dolje na zemlji: krv i oganj i oblake dima. ²⁰Sunce će se pretvoriti u tamu i mjesec u krv, prije nego dođe dan Gospodnji veliki i slavni. ²¹I svaki će se spasiti, koji prizove ime Gospodnje. ²²Israelci! Čujte riječi ove: Bog je potvrdio među vama Isusa Nazarećanina, čovjeka silama i čudesima i znacima. Te je učinio Bog po njemu među vama, kao što vi sami znate. ²³Njega ste, koji vam je bio predan određenom odlukom i promislom Božjim, rukama bezakoničkim pribili na križ i ubili. ²⁴Ali ga je Bog oživio, odstranivši boli smrtne, jer je bilo nemoguće, da ga ona svlada. ²⁵Ta David govori za njega: »Gospodina jednako gledam pred sobom, jer je meni s desne strane, da se ne uskolebam. Zato se veseli srce moje, i raduje se jezik moj. ²⁶Pače i tijelo će moje počivati u nadi. ²⁷Jer ne ćeš ostaviti duše moje u carstvu smrtnome, niti ćeš dopustiti, da Svetac tvoj vidi truhljenje. ²⁸Pokazao si mi putove života i napunit ćeš me s veseljem pred licem svojim.« ²⁹Ljudi, braćo! Neka je slobodno kazati vam za patrijarha Davida, da je umro i bio pokopan; ta grob je njegov među nama do današnjega dana. ³⁰Ali jer je bio prorok i jer je znao, da mu se Bog zakletvom zakleo, da će njegova pravoga potomka posaditi na prijestolje njegovo, ³¹predvidjevši govori za uskrsnuće Kristovo, da se ne će ostaviti u carstvu smrtnome, i da tijelo njegovo ne će vidjeti truhljenje. ³²Ovoga je Isusa oživio Bog, čemu smo svi mi svjedoci. ³³Desnicom Božjom podignut, primio je od Oca obećanog Duha svetoga i izlio ga, kako vi vidite i čujete. ³⁴Jer David nije uzašao na nebo, nego sam govori: »Reče Gospodin Gospodinu momu; sjedi s desne strane moje, ³⁵dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim«. ³⁶Tvrdo dakle neka znade sav dom Israelov, da je Bog ovoga Isusa, koga vi razapeste, učinio i Gospodinom i Kristom. ³⁷A kad su to čuli, vrlo se ražale u srcu i reknu Petru i ostalim apostolima: Šta ćemo činiti, ljudi, braćo? ³⁸A Petar im reče: Pokoru činite, i neka se krsti svaki od vas u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha svojih; i primit ćete dar Duha svetoga, ³⁹jer to obećanje vrijedi za vas i za djecu vašu i za sve daljnje, koje god bude dozvao Gospodin Bog naš. 40. I drugim mnogim riječima stade ih zaklinjati i opominjati govoreći: Spasite se od ovoga pokvarenoga naraštaja. ⁴¹A koji su primili njegovu propovijed, pokrste se, i pridruži se u onaj don oko tri tisuće duša. ⁴²Ovi bijahu postojani u nauci apostolskoj, zajednici bratskoj, lomljenju hljeba i u molitvama. ⁴³A uđe strah u svaku dušu; jer su apostoli u Jerusalemu činili mnoga čudesa i znake, i veliki strah bijaše u svima. ⁴⁴I svi, koji vjerovaše, bijahu zajedno, i imali su sve zajedno. ⁴⁵Tečevinu su i imanje prodavali i dijelili svima, kako je koji trebao. ⁴⁶I svaki dan bijahu jednako jednodušno u hramu, i lomeći kruh po kućama, primali su hranu s radošću i priprosta srca, ⁴⁷hvaleći Boga i imajući ljubav u svega naroda, a Gospodin je svaki dan množio društvo onih, koji se spasavali.

3

Petar liječi hroma od poroda. Propovijedanje Petrovo.

¹Petar su i Ivan išli u hram na molitvu oko devete ure. ²I nekoga su čovjeka, koji bijaše hrom od rođenja svoga, nosili i stavljali svaki dan pred vrata hramska, koja se zovu krasna, da prosi milostinje od onih, koji ulaze u hram. ³Kad je vidio Petra i Ivana, gdje hoće da uđu u hram, stade prositi od njih milostinje. ⁴A Petar, uprijevši oči u njega s Ivanom, reče: Pogledaj na nas! ⁵Dok je gledao na njih, nadajući se, da će od njih što dobiti, ⁶reče Petar: Srebra i zlata nema u mene; nego što imam, ovo ti dajem: U ime Isusa Krista Nazarećanina ustani i hodi. ⁷I uzevši ga za desnicu podiže ga; i odmah se utvrdiše stopala njegova i gležnji. ⁸I skoči, ustade, te stade hodati, i uđe s njima u hram idući i skačući i hvaleći Boga. ⁹I vidje ga sav narod gdje ide i hvali Boga. ¹⁰A znali su, da je to onaj, što je zaradi milostinje sjedio kod krasnih vrata hramskih i napuniše se čuda i udivljenja za ovo, što mu se dogodilo. ¹¹Jer se on držao Petra i Ivana, skupi se sav narod u čudu oko njih u trijemu, koji se zove Salamonov. ¹²Kad to vidje Petar, progovori narodu: Israelci! Što se čudite ovomu, ili šta gledate na nas, kao da smo mi svojom silom ili pobožnošću učinili, da ovaj hoda? ¹³Bog je Abrahamov, i Izakov i Jakobov, Bog je Otaca naših, proslavio Sina svoga Isusa, koga vi predadoste i koga se vi odrekoste pred Pilatom, kad je on odlučio, da ga pusti. ¹⁴Vi se sveca i pravednika odrekoste i zaprosiste, da vam se ubojica pokloni; ¹⁵a ubiste početnika života, koga je Bog oživio od mrtvih, čemu smo mi svjedoci ¹⁶I zaradi vjere u ime njegovo, ovoga, koga vi vidite i poznajete, da ime ga je njegovo utvrdilo, i vjera, koja je po njemu, dade ovome potpuno zdravlje pred svima vama. ¹⁷I sad, braćo, znadem, da ste to učinili iz neznanja, kao što i glavari vaši. ¹⁸Ali Bog je, što je unaprijed javio ustima sviju proroka, da će trpjeti Krist njegov, tako izvršio. ¹⁹Pokajte se dakle i obratite, da se unište grijesi vaši; ²⁰da dođu od Gospodina vremena odmaranja, i pošalje određenoga vam Krista Isusa. ²¹Njega valja da nebo primi do vremena, kad bude sve obnovio, što je Bog od početka govorio ustima svetih proroka svojih. ²²Tako reče Mojsije: »Proroka kao mene podignut će vam Gospodin Bog vaš između braće vaše; njega poslušajte u svemu, štogod vam kaže. ²³Svaka će se duša, koja ne posluša proroka onoga, istrijebiti iz naroda«. ²⁴I svi su proroci od Samuela i po tom, koji govoriše, javili dane one. ²⁵Vi ste sinovi proroka i zavjeta, što učini Bog s očima vašim govoreći Abrahamu: »I u sjemenu će tvome blagosloviti se svi narodi na zemlji«. ²⁶Vama najprije Bog podiže Sina svoga i posla ga, da vas blagoslivlja, da se obrati svaki od pakosti svoje.

4

Petar i Ivan pred velikim vijećem. Život crkve Jerusalemske.

¹Dok su oni govorili narodu, naiđoše na njih svećenici i zapovjednik hramski i saduceji ²ogorčeni, što uče narod i propovijedaju u Isusu uskrsnuće od mrtvih. ³I digoše na njih ruke i metnuše ih u zatvor do u jutro jer već bijaše večer. ⁴A od onih, koji su slušali govor, mnogi vjerovaše; i postade broj muškaraca oko pet tisuća. ⁵Sutradan skupiše se glavari njihovi i starješine i književnici u Jerusalemu, ⁶i Ana, veliki svećenik, i Kajfa i Ivan i Aleksandar i koliko ih god bijaše od roda veliko svećeničkog ⁷I postaviše ih na sredinu te ih upitaše: Kakvom ste silom ili u čije ste ime učinili vi ovo? ⁸Tada im Petar, napunivši se Duha svetoga reče: glavari narodni i starješine, čujte! ⁹Ako nas danas istražujete za dobro djelo, koje učinismo čovjeku bolesnu, po kojemu je ovaj ozdravio, ¹⁰neka bude na znanje svima vama i svemu narodu Israelovu: u ime Isusa Krista Nazarećanina, koga ste vi razapeli, ali koga je Bog oživio od mrtvih, po njemu stoji ovaj pred vama zdrav. ¹¹Ovo je kamen, koji ste vi graditelji odbacili, ali koji je postao ugaoni kamen; ¹²i nema ni u jednome drugom spasenja, jer nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima, u kojem bismo se mi mogli spasiti. ¹³A kad su vidjeli slobodu Petrovu i Ivanovu i razabrali, da su ljudi neknjiževni i priprosti, divili se; ta poznavali su ih kao pristaše Isusove. ¹⁴I gledajući čovjeka izliječenoga, gdje stoji s njima, nisu znali što da odgovore! ¹⁵Zato im zapovjediše, da iziđu napolje iz vijeća i stanu se savjetovati jedan s drugim ¹⁶govoreći: Šta ćemo učiniti ovim ljudima? jer da su očito čudo učinili, poznato je svima, koji stanuju u Jerusalemu, i ne možemo tajiti. ¹⁷Ali da se dalje ne razglasi po narodu, oštro im zaprijetimo, da više nikome ne govore u ime ovo. ¹⁸I dozvavši ih zapovjede im, da nipošto više ne govore niti uče u ime Isusovo. ¹⁹A Petar im i Ivan odgovoriše: Sudite, je li pravo pred Bogom, da vas većma slušamo nego li Boga? ²⁰jer ne možemo ne govoriti, što smo vidjeli i čuli. ²¹A oni im ponovno zaprijetiše, te ih pustiše, jer nisu našli nikakvi razlog, da ih kazne, napose i radi naroda, jer svi su slavili Boga za ono djelo. ²²Ta onome čovjeku, koji je tako čudesno ozdravio, bijaše više od četrdeset godina. ²³Kad ih otpustiše, dođoše k svojima i javiše im, šta im sve rekoše veliki svećenici i starješine. ²⁴A oni, kad čuše, jednodušno podigoše svoj glas k Bogu i rekoše: »Gospodine! Ti si, koji si stvorio nebo i zemlju, more i sve, što je u njima, ²⁵koji si Duhom svetim ustima oca našega Davida, sluge svoga rekao: Zašto se bune pogani, i zašto narodi smišljaju prazne stvari; ²⁶zašto ustaju kraljevi zemaljski i zašto se skupljaju njihovi knezovi na Gospodina i na Krista njegova? ²⁷Jer se zaista sabraše u ovome gradu na svetoga Sina tvoga Isusa, koga si pomazao, Herod i Poncije Pilat s poganima i s plemenima Israelskim, ²⁸da učine, što je svemoguća odluka tvoja preodredila da bude. ²⁹I sad. Gospodine, pogledaj na prijetnje njihove i daj slugama svojim, da govore sa svom slobodom riječ tvoju, ³⁰dok pružaš ruku svoju na iscjeljivanje i da činiš znakove i čudesa imenom svetoga Sina tvoga Isusa«. ³¹I pošto se pomoliše, potrese se mjesto, gdje bijahu sabrani, i napuniše se svi Duha svetoga i propovijedali su riječ Božju sa slobodom. ³²A u mnoštva onih, koji vjerovaše, bijaše jedno srce i jedna duša, i nijedan nije smatrao za imanje svoje, da je išta njegovo, nego im sve bijaše zajedničko. ³³I sa silom su velikom svjedočili apostoli za uskrsnuće Gospodina Isusa; i milost velika bijaše na svima njima; ³⁴jer nijedan među njima nije bio siromašan; jer koliko ih god bijaše, koji su imali njive ili kuće, prodavali su i donosili novce od onoga, što su prodavali, ³⁵i stavljali su pred noge apostolima. A dalo se svakomu, koliko je tko trebao. ³⁶Tako je Josip, prozvani od apostola Barnaba, što znači sin utjehe, levit, rodom Cipranin, ³⁷imao njivu, prodao je i donio novce i stavio pred noge apostolima.

5

Ananija i Safira. Svi apostoli uhvaćeni i čudom iz tamnice izbavljeni. Petrov govor pred velikim vijećem. Gamaliel.

¹A čovjek neki po imenu Ananija sa Safirom, ženom svojom, prodade njivu. ²I zadrži za sebe od novaca sa znanjem žene svoje i donesavši jedan dio, postavi apostolima pred noge. ³Tada Petar reče: Ananija! Zašto je sotona napunio srce tvoje, da slažeš Duhu svetomu, i zadržiš za sebe od novaca, što si ih dobio za njivu? ⁴Zar prije prodaje nije bila tvoja? I kad se prodala, nije li bila u tvojoj vlasti? Zašto si dakle stavio takovu stvar u srce svoje? Nisi slagao ljudima, nego Bogu. ⁵Čuvši Ananija ove riječi, pade i izdahnu. I uđe veliki strah u sve, koji čuše. ⁶A ustadoše mladići, uzeše ga, iznesoše i zakopaše. ⁷A kad prođe oko tri ure, uđe i žena njegova ne znajući, šta se dogodilo. ⁸Tada joj reče Petar: Kaži mi, jeste li za toliko prodali njivu? Ona reče: Da, za toliko. ⁹A Petar će njojzi: Zašto se dogovoriste, da iskušate Duha Gospodnjega. Gle noge onih, koji zakopaše muža tvoga, pred vratima su, i iznijet će tebe. ¹⁰I odmah pade pred nogama njegovim i izdahnu. A mladići ušavši nađoše je mrtvu, iznesoše je i zakopaše kod muža njezina. ¹¹I uđe veliki strah u svu crkvu i u sve, koji su ovo slušali. ¹²Apostoli su činili mnoge znake i čudesa među narodom. I bijahu jednodušno svi u trijemu Salamonovu. ¹³A od ostalih se nije nitko usudio pridružiti k njima, samo ih je narod veličao. ¹⁴I sve se više umnožavalo društvo muževa i žena, koji su vjerovali u Gospodina, ¹⁵tako, te su na ulice iznosili bolesnike i stavljali ih na postelje i nosila, da bi, kad Petar dođe, barem sjena njegova osjenila koga od njih. ¹⁶A skupljalo se mnoštvo iz okolnih gradova u Jerusalem, donoseći bolesnike i opsjednute od nečistih duhova, i svi su ozdravljali. ¹⁷Tada ustade veliki svećenik i svi njegovi pristaše od sljedbe saducejske, napunivši se zavisti ¹⁸i digoše ruke na apostole, i metnuše ih u javnu tamnicu. ¹⁹Ali anđeo Gospodnji otvori noću vrata tamnička, izvede ih te reče: ²⁰Idite, te govorite otvoreno u hramu narodu sve ove riječi života. ²¹Oni poslušaše, uđoše prema jutru u hram i stadoše učiti. Kad dođe veliki svećenik i njegovi, sazvaše vijeće i sve starješine od sinova Israelovih i poslaše u tamnicu, da ih dovedu. ²²A kad sluge otidoše, ne nađoše ih u tamnici, vratiše se i javiše ²³govoreći: Tamnicu smo istina našli zaključanu sa svom pomnjom i stražare gdje straže pred vratima, ali kad smo otvorili, unutra nijednoga nismo našli. ²⁴Kad čuše ove riječi zapovjednik hrama i ri svećenički, bijahu veoma zbunjeni, što to znači. ²⁵U to dođe netko i javi im: Eno, oni ljudi, što ih baciste u tamnicu, stoje u hramu i uče narod. ²⁶Tada otide zapovjednik hrama sa slugama, i dovede ih, ali ne na silu, jer se bojali naroda, da ih ne kamenuje. ²⁷Kad ih dovedoše i postaviše pred veliko vijeće, zapita ih veliki svećenik: ²⁸Nismo li vam zapovjedili oštro, da ne učite u ime ovo; i gle, vi ste napunili Jerusalem svojom naukom i hoćete da navratite na nas krv ovoga čovjeka. ²⁹A Petar i apostoli odgovoriše: »Većma se treba pokoravati Bogu negoli ljudima. ³⁰Bog je otaca naših podigao Isusa, koga ste vi ubili, razapevši na križ. ³¹Ovoga je Bog desnicom svojom uzvisio za vladara i spasitelja, da dade Israelu pokajanje i oproštenje grijeha. ³²I mi smo svjedoci ovih dogadjaja i Duh sveti, koga Bog dade svima, koji se njemu pokoravaju«. ³³Kad oni ovo čuše, vrlo se rasrdiše i namjeravali su da ih ubiju. ³⁴Ali ustade u vijeću jedan farizej po imenu Gamaliel, učitelj zakona, poštovan od svega naroda i zapovjedi da ljudi iziđu malo napolje; ³⁵te reče im: Israelci, promislite dobro za ove ljude, što ćete činiti; ³⁶jer prije ovih dana usta Teuda govoreći, da je on nešto, za njim pristade ljudi na broj oko četiri stotine, on bi ubijen, i svi koji mu se povjerili, raspršili se i propadoše. ³⁷Poslije ovoga usta Juda Galilejac u dane popisa i odvuče dosta ljudi za sobom, i on pogibe, i svi i koji mu se povjerili, razasuše se. ³⁸Zato vam za sadanje prilike kažem: Prođite se ovih ljudi i ostavite ih; jer ako je od ljudi ova osnova ili djelo ovo, propast će; ³⁹ako li je od Boga, ne ćete ga moći uništiti, pače mogli bi se naći i kao protivnici Božji. ⁴⁰Oni ga poslušaju. I dozvavši apostole bičuju ih, zaprijete im, da ne govore u ime Isusovo, i otpuste ih. ⁴¹Ali oni otidoše ispred vijeća radujući se, što su bili smatrani dostojni, da trpe sramotu za ime Isusovo. ⁴²i nisu prestali svaki dan u hramu i po kućama da uče i da propovijedaju evanđelje o Kristu Isusu.

6

Izbor i ređenje đakona. Stjepan pred velikim vijećem.

¹U one dane, kad se množio broj učenika, stadoše mrmljati Grci na Hebreje, što se njihove udovice zometavale u svakidašnjem dijeljenju hrane. ²Tada dvanaestorica dozvaše mnoštvo učenika i rekoše: Nije pravo, da mi ostavimo riječ Božju, pa da služimo oko stolova. ³Ogledajte se dakle, braćo, među sobom za sedam prokušanih muževa, punih Duha svetoga i mudrosti, koje ćemo postaviti nad ovim poslom. ⁴A mi ćemo se starati za molitvu i službu propovijedanja. ⁵I ovaj se prijedlog svidio svemu zboru. I izabraše Stjepana, čovjeka puna vjere i Duha svetoga, i Filipa i Prokora i Nikanora i Timona i Parmenu i Nikolu, došljaka iz Antiohije. ⁶Ove postaviše pred apostole, i oni moleći se, štoviše ruke na njih. ⁷I riječ je Božja raslo, i množio se vrlo broj učenika u Jerusolemu, i veliko se mnoštvo svećenika pokoravalo vjeri. ⁸A Stjepan je pun milosti i jakosti činio velika čudesa i znake među narodom. ⁹Tada ustaše neki iz zbornice, koja se zove Libertinska i Cirenska i Aleksandrijska i od onih, koji bijahu iz Cilicije i Azije, i stadoše se prepirati sa Stjepanom, ¹⁰ali nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu, kojim je govorio. ¹¹Tada podgovoriše ljude, koji kazaše: Čuli smo ga, gdje govori psovke na Mojsija i na Boga. ¹²I pobuniše narod i starješine i književnike, i strčavši se uhvatiše ga i dovedoše pred veliko vijeće. ¹³I izvedoše lažne svjedoke, koji su govorili: Ovaj čovjek ne prestaje govoriti govore na sveto mjesto i no zakon, ¹⁴jer smo ga slušali gdje govori: Isus će Nazarećanin razoriti ovo mjesto i izmijenit će običaje, koje nam predade Mojsije. ¹⁵I upriješe oči u njega svi, koji su sjedili u vijeću, i vidješe njegovo lice kao lice anđela.

7

Govor Stjepanov. Kamenovanje Stjepanovo.

¹Kad veliki svećenik upita: Je li to tako? ²On odgovori: Draga braćo i oci, poslušajte! Bog slove javi se ocu našemu Abrahamu, kad bijaše u Mesopotamiji, prije nego li se doseli u Haran, ³i reče mu: Iziđi iz zemlje svoje i od roda svoga i dođi u zemlju, koju ću ti jo pokazati. ⁴Tada iziđe iz zemlje Kaldejske i doseli se u Haran. I odanle po smrti oca njegova preseli ga u zemlju ovu, u kojoj vi sad stanujete. ⁵I ne dade mu u njoj baštine ni stope, nego je obeća dati kao posjed njemu i potomstvu njegovu poslije njega, dok još nije imao djeteta. ⁶A Bog mu reče ovako: Potomstvo tvoje bit će pridošlice u zemlji tuđoj i skučit će ih u ropstvo i tlačit će ih četiri stotine godina. ⁷I ja ću suditi narodu, kojemu će služiti, reče Bog; i potom će izići, i služit će meni na ovome mjestu. ⁸I dade mu zavjet obrezan ja; i tako rodi Izaka, i obreza ga u osmi dan, i Izak Jakoba, i Jakob dvanaest patrijarha. ⁹I patrijarsi zavideći Josipu, predadu ga u Egipat; i Bog je bio s njime. ¹⁰I izbavi ga od svih nevolja njegovih, i dade mu milost i mudrost pred Faraonom, kraljem egipatskim, da ga je postavio glavarom nad Egiptom i nad svim domom svojim. ¹¹A dođe glad nad sav Egipat i Kanaan i nevolja velika, i nisu nalazili hrane oci naši. ¹²Tada ču Jakob, da imade žita u Egiptu, i odasla prviput oce naše; ¹³a drugiput upoznaše Josipa braća njegova, i otkri se Faraonu podrijetlo Josipovo. ¹⁴A Josip posla i dozva Jakoba ,oca svoga, i svu rodbinu svoju, sedamdeset i pet duša. ¹⁵I siđe Jakob u Egipat, i umrije on i oci naši. ¹⁶I prenesu ih u Sihem i polože ih u grob, koji je kupio Abraham za novce srebrne od sinova Hemora u Sihemu. ¹⁷A kad se približilo vrijeme obećanja, koje obeća Bog Abrahamu, naraste narod i umnoži se u Egiptu, ¹⁸dok usta drugi kralj u Egiptu, koji nije poznavao Josipa. ¹⁹Ovaj lukavo prevari narod naš i potlači oce naše, da izlažu djecu svoju, da ne budu živa. ²⁰U to se vrijeme rodi Mojsije, i bijaše mio Bogu i odgajao se tri mjeseca u kući oca svoga. ²¹A kad ga izložiše, uze ga kći Faraonova, i odgoji ga sebi za sina. ²²I pouči se Mojsije u svoj mudrosti Egipatskoj, i bijaše silan u riječima i u djelima svojim. ²³Kad mu je bilo četrdeset godina, dođe mu na um, da obiđe braću svoju, sinove Israelove. ²⁴I kad je vidio, gdje se jednome čini nepravda, obrani ga i osveti onoga, komu se činilo nasilje, i ubi Egipćanina. ²⁵Mislio je, da braća njegova razumiju, da im Bog daje spasenje rukom njegovom, ali oni ne razumješe. ²⁶A sutradan dođe među one, koji se svađali, i mirio ih je govoreći: Ljudi! Zašto činite nepravdu jedan drugo me, tu braća ste. ²⁷A onaj, koji je činio nepravdu bližnjemu, otjera ga govoreći: Tko te je postavio glavarom i sucem nad nama? ²⁸Zar hoćeš da me ubiješ, kako si jučer ubio Egipćanina? ²⁹Čuvši Mojsije ovu riječ, pobježe, i posta došljak u zemlji Madijanskoj, gdje rodi dva sina. ³⁰I kad se navrši četrdeset godina, javi mu se u pustinji gore Sinajske anđeo u plamenu grma od kupine, koji je gorio. ³¹Kad to Mojsije opazi, divio se viđenju, a kad on pristupi da promotri, čuo je, gdje mu Gospodin govori: ³²Ja sam Bog otaca tvojih, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Jakobov. Uzdrhtavši Mojsije nije se usudio da pogleda. ³³Tada mu reče Gospodin: Izuj obuću s nogu svojih, jer je mjesto, na kome stojiš, zemlja sveta. ³⁴Dobro sam vidio nevolju naroda svoga, koji je u Egiptu, i čuo uzdisanje njegovo, i silazim, da ih izbavim. I sad ajde, da te pošaljem u Egipat. ³⁵Ovoga Mojsija, koga se odrekli govoreći: Tko te postavi glavarom i sucem? Ovoga posla Bog za glavara i izbavitelja po anđelu, koji mu se javi u grmu od kupine. ³⁶Ovaj ih izvede, čineći čudesa i znake u zemlji Egipatskoj i na Crvenom moru i u pustinji četrdeset godina. ³⁷Ovo je Mojsije, koji kaza sinovima Israelovim: Proroka će vam podignuti Bog iz braće vaše kao mene, njega slušajte! ³⁸Ovo je onaj; što bijaše u zboru u pustinji s anđelom, koji mu je govorio na gori Sinajskoj, i s očima našim, koji je primio riječi života, da ih dade nama. ³⁹Njega ne htjedoše poslušati oci naši, nego ga odbaciše, jer se okrenuše srcem svojim u Egipat. ⁴⁰Zato su govorili Aronu: Načini nam bogove, koji će ići pred nama; jer ne znamo, što se dogodilo ovome Mojsiju ,koji nas je izveo iz Egipta. ⁴¹I načine tele u dane one i prinesu žrtvu idolu, i stanu se radovati djelima ruku svojih. ⁴²Tada se okrenuo od njih Bog i predao ih, da se klanjaju vojsci nebeskoj, kako je pisano u knjizi proroka: »Zar ste mi klanice i paljenice prinosili četrdeset godina u pustinji, dome Israelov? ⁴³Nego ste primili šator Molohov i zvijezdu boga svoga Romfana, kipove, koje ste načinili, da im se klanjate. Ali ja ću vas preseliti dalje od Babilona«. ⁴⁴Šator od svjedočanstva bijaše s očima našima u pustinji, kao što im zapovjedi Bog govoreći Mojsiju, da ga načini po prilici, koju je vidio. ⁴⁵Naši ga oci primiše i donesoše s Josuom, kad osvojiše zemlju neznabožaca, koje Bog odagna pred očima našim. Tako je bilo do vremena Davidovih. ⁴⁶Ovaj nađe milost u Boga i izmoli, da nađe stan Bogu Jakobovu. ⁴⁷Ali Salomon mu sagradi hram, ⁴⁸No Svevišnji ne stanuje u rukotvorinama, kao što govori prorok: ⁴⁹Nebo je meni prijestolje Zemlja je ponožje nogama mojima. Kakovu ćete mi kuću sagraditi, govori Gospodin, Ili koje je mjesto za počivanje moje? ⁵⁰Ne načini li sve ovo ruka moja? ⁵¹Tvrdovrati i neobrezanih srdaca i ušiju! Vi se jednako protivite Duhu svetomu, kako oci vaši, tako i vi. ⁵²Kojega od proroka ne progoniše oci vaši? I ubiše one, koji su naprijed javljali dolazak Pravednika, kome vi sad postadoste izdajnici i ubojice, ⁵³vi, koji ste primili zakon zapovijeđu anđela, ali niste držali. ⁵⁴Kad su to čuli, stanu se silno ljutiti u srcima svojim i škripati zubima na njega. ⁵⁵Ali on pun Duha svetoga pogleda na nebo, i vidje slavu Božju, i Isusa gdje stoji s desne strane Bogu ⁵⁶i reče: Eto vidim nebesa otvorena i Sina čovječjega gdje stoji s desne strane Bogu. ⁵⁷Ali oni vičući iza glasa zatisnuše uši svoje i navališe jednodušno na njega. ⁵⁸I izbacivši ga iz grada, stadoše ga kamenovati, i svjedoci odložiše haljine svoje kod nogu mladića, koji se zvao Savao. ⁵⁹I kamenovali su Stjepana, koji je zazivao i govorio: Gospodine Isuse, primi duh moj! ⁶⁰Onda klekne na koljena i povika iza glasa: Gospodine, ne primi im ovo za grijeh! I kad ovo reče, usnu.

8

Progonstvo Crkve. Krštenje i potvrda u Samariji. Šimun čarobnjak. Obraćanje mogućnika etiopskog.

¹A Savao bijaše pristao na smrt njegovu. U onaj dan nasta veliki progon protiv Crkve u Jerusalemu, i svi se razasuše po krajevima Judejskim i Samaritanskim osim apostola. ²A pobožni ljudi sahraniše Stjepana, i učiniše nad njim veliki plač. ³A Savao je pustošio Crkvu i provaljivao u kuće, vukući muževe i žene i predavao ih u tamnicu. ⁴Oni su dakle, što se razasuli, prolazili propovjedajući riječ Božju. ⁵A Filip siđe u grad Samariju I stade im propovijedati Krista. ⁶Narod je pazio jednodušno na ono, što je govorio Filip, slušajući i gledajući znake, što ih je činio; ⁷jer su nečisti duhovi izlazili s velikom vikom iz mnogih opsjednutih. I mnogi uzeti i hromi ozdraviše. ⁸I posta velika radost u gradu onome. ⁹A bijaše neki čovjek po imenu Šimun, koji je prije čarao u gradu i zavodio narod Samaritanski govoreći, da je on nešto veliko. ¹⁰Na njega su gledali svi od najmanjega do najvećega govoreći: Ovo je velika sila Božja. ¹¹A gledali su na njega zato, sto ih je mnogo vremena svojim čarolijama udivljavao. ¹²Ali kad vjerovaše Filipu, koji je propovijedao evanđelje o kraljevstvu Božjem i o imenu Isusa Krista kršćavahu se svi muškarci i žene. ¹³Tada je i sam Šimun vjerovao, krstio se i ostao kod Filipa. I gledajući znake i čudesa velika, što se događala, vrlo se divio. ¹⁴A kad su čuli apostoli, koji bijahu u Jerusalemu, da je Samarija primila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. ¹⁵Ovi došavši pomole se za njih, da prime Duha svetoga, ¹⁶jer još ni na jednoga od njih nije došao, nego su bili sumo kršteni u ime Gospodina Isusa. ¹⁷Tada staviše ruke na njih i primali su Duha svetoga. ¹⁸Ali kad vidje Šimun, da se polaganjem ruku apostolskih daje Duh sveti, donese im novaca ¹⁹govoreći: Dajte i meni tu vlast, da na koga položim ruke, primi Duha svetoga. ²⁰A Petar mu reče: Novci tvoji neka budu s tobom na propast, što si pomislio, da se dar Božji može dobiti za novce. ²¹Nema tebi dijela ni zajednice u stvari ovoj, jer srce tvoje nije pravo pred Bogom. ²²Pokoru dakle čini za ovu pakost svoju i moli se Gospodinu, da ti se možda oprosti ova namjera srca tvoga; ²³jer te vidim, da si u gorkoj žuči i u vezi bezakonja. ²⁴Šimun odgovori: Pomolite se vi Gospodinu za mene, da ne dođe na me ništa od ovoga, što ste kazali. ²⁵Pošto su oni dakle posvjedočili i govorili riječ Gospodnju, vrate se u Jerusalem, i mnogim su selima Samaritanskim propovijedali evanđelje. ²⁶A anđeo Gospodnji reče Filipu: Ustani i idi prema jugu na put, koji vodi od Jerusalema u Gazu; on je pust. ²⁷I ustade te pođe. I eto, Etiopljanin, dvoranin, mogućnik Kandake kraljice Etiopske, koji bijaše nad svim riznicama njezinim, došao je u Jerusalem, da se pokloni. ²⁸Sad se vraćao kući, sjedio na kolima svojima i čitao Isaiju proroka. ²⁹Duh reče Filipu: Idi i pristupi k ovim kolima! ³⁰Kad Filip pritrči i ču gdje čita Isaiju proroka, upita ga: Razumiješ li, što čitaš? ³¹On odgovori: A kako bih mogao, ako me tko ne uputi? I zamoli Filipa, da se popne i sjedne s njime. ³²A mjesto iz pisma, koje je čitao, bijaše ovo: »Vodi se kao janje na klanje. I ne otvara svojih usta kao ovca, što je nijema pred onima, koji je strigu. ³³Izuzet je od zaštite i prava, I tko razmišlja o njegovu rodu, Jer je odlučen od zemlje živih.« ³⁴Dvoranin upita Filipa: Molim te, za koga ovo govori prorok? Za sebe ili za koga drugoga? ³⁵A Filip otvorivši usta svoja i počevši od ovoga mjesta Pisma propovijedi mu evanđelje o Isusu. ³⁶Kad su išli putem, dođoše do nekakve vode i reče dvoranin: Evo vode, što brani meni, da se krstim? ³⁷Filip reče: Ako vjeruješ od svega srca, možeš. On odgovori: Vjerujem, da je Isus Krist Sin Božji. ³⁸I zapovjedi, da stanu kola, i siđoše oba na vodu, Filip i dvoranin, i krsti ga ³⁹A kad iziđoše iz vode, Duh Gospodnji uze Filipa, i više ga ne vidje dvoranin; nego radujući se otide putem svojim. ⁴⁰A Filip se nađe u Azotu, i prolazeći propovijedao je evanđelje svim gradovima, dok ne dođe u Cezareju.

9

Obraćenje Pavlovo. Eneja. Tabita.

¹Savao uvijek još silno mrzeći i željan ubijati učenike Gospodinove pristupi k velikomu svećeniku ²i izmoli u njega poslanice u Damask na zbornice, da ako nađe muškarce i žene, da pristaju uz ovu nauku, da ih svezane dovede u Jerusalem. ³I kad bijaše na putu te dođe blizu Damaska, najedanput obasja ga svjetlost s neba ⁴i padnuvši na zemlju ču glas gdje mu govori: Savle, Savle, zašto me progoniš? ⁵On reče: Tko si ti, Gospodine? A on će: Ja sam Isus, koga ti progoniš. Teško ti je protiv bodila praćati se. ⁶I drhćući i čudeći se reče: Gospodine, šta hoćeš, da činim? A Gospodin će njemu: Ustani i uđi u grad, pa će ti se ondje kazati, šta ti treba činiti. ⁷Oni ljudi, što su putovali s njime, zanije mili su od udi vi jenja, jer čuli su istina glas, ali nikoga nisu vidjeli. ⁸A Savao ustao je sa zemlje, i otvorenim očima ništa nije vidio. Tada ga uzeše za ruke i uvedoše u Damask. ⁹I bijaše ondje tri dana slijep, niti je jeo niti pio. ¹⁰A u Damasku bijaše neki učenik po imenu Ananija, i reče mu, Gospodin u viđenju: Ananija! On odgovori: Evo me, Gospodine! ¹¹A Gospodin će njemu: Ustani i idi u ulicu, koja se zove ravna, i traži u kući Judinoj Taržanina po imenu Pavla, jer eto, on se moli. ¹²I vidje u viđenju čovjeka po imenu Ananiju, gdje uđe i stavi ruke na njega, da progleda. ¹³Ananija odgovori: Gospodine, čuo sam od mnogih za toga čovjeka, koliko je zla učinio svetima tvojima u Jerusalemu. ¹⁴I ovdje ima vlast od ra svećeničkih, da veže sve, koji prizivaju ime tvoje. ¹⁵A Gospodin mu reče: Idi, jer mi je on posuda izabrana, da nosi ime moje pred pogane i kraljeve i sinove Israelove; ¹⁶jer ja ću mu pokazati, koliko mu valin trpjeti za ime moje. ¹⁷I pođe Ananija i uđe u kuću i metnuvši ruke na njega reče: Savle brate! Gospodin Isus, koji ti se javio na putu, kojim si išao, poslao me, da progledaš i da se napuniš Duha svetoga! ¹⁸I odmah spadoše s očiju njegovih kao ljuske i progleda i ustavši bude kršten. ¹⁹I pošto jede, okrijepi se. Tada ostade nekoliko dana s učenicima, koji bijahu u Damasku. ²⁰I odmah je po zbornicama propovijedao za Isusa, da je on Sin Božji. ²¹A svi se, koji su slušali, divili i govorili: Nije li ovo onaj, što je progonio u Jerusalemu one, koji su prizivali ime ovo, i došao ovamo zato, da ih svezane vodi rima svećeničkim? ²²A Savao bijaše sve silniji i zabunjivao je Židove, koji su stanovali u Damasku, dokazujući, da je ovaj (Isus) Krist. ²³Kad se navrši dosta dana, dogovoriše se Židovi, da ga ubiju. ²⁴Ali Savao dozna tu njihovu zasjedu; a oni su čuvali vrata i dan i noć, da bi ga ubili. ²⁵Tada ga uzeše učenici po noći i metnuše ga u košaru te ga spustiše preko zida. ²⁶Kad dođe u Jerusalem, htjede da se pridruži učenicima; i svi ga se bojali ne vjerujući, da je učenik. ²⁷Tada se Barnaba zauze za njega i dovede k apostolima i pripovijedi im, kako je na putu vidio Gospodina, i kako mu je govorio, te kako je u Damasku slobodno propovijedao u ime Isusovo. ²⁸I bijaše s njima ulazeći u Jerusalem i izlazeći i slobodno je propovijedao u ime Gospodnje. ²⁹I govorio je i raspravljao s Grcima, a oni su nastojali da ga ubiju. ³⁰Kad to doznaše braća, odvedu ga u Cezareju i otpuste u Tarsi. ³¹A Crkva je po svoj Judeji i Galileji i Samariji bila u miru i napredovala, živući u strahu Gospodnjem i punila se utjehom Duha svetoga. ³²Kad je Petar obilazio sve, dođe i k svetima, koji su stanovali u Lidi, ³³i nađe ondje nekoga čovjeka po imenu Eneju, koji je osam godina ležao na krevetu, jer je bio uzet. ³⁴I reče mu Petar: Enejal Isus Krist te ozdravljuje, ustani, i prostri sam sebi. I odmah usta. ³⁵Kad ga vidješe svi, koji su stanovali u Lidi i u Saroni, obratiše se Gospodinu. ³⁶U Jopi bijaše neka učenica po imenu Tabita, što znači Gazela. Ova bijaše puna dobrih djela i milostinje, koju je dijelila. ³⁷U one dane ona oboli i umrije; i pošto je opraše, metnuše je u gornju sobu. ³⁸Budući da je Lida blizu Jope, učenici čuvši, da je Petar u njoj, poslaše dva čovjeka k njemu moleći: Ne požali truda, da dođeš do nas. ³⁹Tada usta Petar i pođe s njima. I kad dođe, ođvedoše ga u gornju sobu, i skupiše se oko njega sve udovice plačući i pokazujući mu suknje i haljine, što im je radila Dorka, dok je bila s njima. ⁴⁰A Petar izagnavši sve napolje, kleče na koljena pomoli se i okrenuvši se k tijelu reče: Tabito, ustani. Ona otvori oči svoje i vidjevši Petra sjede. ⁴¹A on pruživši joj ruku podiže je. I dozva svete i udovice, te je pokaza živu. ⁴²I ovo se razglasi po svoj Jopi, i mnogi vjerovaše u Gospodina. ⁴³A on osta mnogo dana u Jopi u nekoga Šimuna kožara.

10

Obraćenje satnika Kornelija.

¹U Cezareji bijaše neki čovjek po imenu Kornelije, satnik od čete, koja se zvala Italska, ²pobožan i bogobojazan sa svim domom svojim, dajući mnoge milostinje narodu i moleći se Bogu bez prestanka. ³On vidje očito u viđenju oko devete ure dana anđela Božjega gdje uđe k njemu te mu reče: Kornelije! ⁴On uprijevši oči u njega sa strahom reče: Što je, Gospodine! On mu odgovori: Molitve tvoje i milostinje tvoje uziđoše na spomen pred Boga. ⁵I sad pošalji u Jopu ljude i dozovi nekoga Šimuna, koji se zove Petar. ⁶On je gost jednoga kožara Šimuna, čija je kuća kod mora. ⁷Kad otide anđeo, koji mu je govorio, dozva dvojicu robova svojih, i jednoga bogobojaznog vojnika od onih, koji su stalno boravili kod njega. ⁸I pripovjedivši im sve, posla ih u Jopu. ⁹Sutradan, kad su oni putovali i približili se gradu, uziđe Petar na krov da se pomoli oko šeste ure. ¹⁰I ogladnjevši htjede da jede. Dok su oni jelo pripravljali, dođe izvan sebe, ¹¹i vidje nebo otvoreno i nekakvu posudu, kao veliko platno, zavezano na četiri ugla, gdje se spušta na zemlju. ¹²A u njemu bile svakovrsne četveronožne životinje i gmazovi zemaljski i ptice nebeske. ¹³I dođe glas k njemu: Ustani Petre, pokolji i pojedi. ¹⁴A Petar odgovori: Nipošto, Gospodine, jer nikad nisam jeo što pogano i nečisto. ¹⁵I glas opet k njemu drugi puta: Što je Bog očistio, ne smiješ ti nazvati poganim. ¹⁶Ovo se dogodi tri puta, i odmah se platno opet uze na nebo. ¹⁷Dok je Petar razmišljao u sebi, što znači to viđenje, koje vidje, eto ljudi, koje posla Kornelije, raspitavši za dom Šimunov, stadoše pred vratima. ¹⁸I pitali su glasno: Stanuje li ovdje Šimun, prozvani Petar. ¹⁹A dok je Petar još uvijek razmišljao o viđenju, reče mu Duh: Evo tri te čovjeka traže. ²⁰Ustani dakle, siđi i idi s njima ništa ne sumnjajući, jer sam ih ja poslao. ²¹A Petar sišavši k ljudima reče: Evo, ja sam, koga tražite, što ste došli? ²²Oni odgovoriše: Satnik je Kornelije, čovjek pravedan i bogobojazan, za koga svjedoči sav narod židovski, primio zapovijed od anđela svetoga, da dozove tebe u dom svoj i da čuje riječi od tebe. ²³Onda ih pozva unutra i pogosti. Sutradan ustade i pođe s njima, i neki od braće iz Jope pođoše s njime. ²⁴Sutradan ođe u Cezareju. A Kornelije ih je čekao, sazvavši rodbinu svoju i drage prijatelje. ²⁵Kad je Petar ulazio, iziđe mu Kornelije nasusret, i padnuvši k nogama njegovim pokloni se. ²⁶A Petar ga podiže govoreći: Ustani, i ja sam samo čovjek. ²⁷I govoreći s njime uđe i nađe mnoge, koji se sabrali, ²⁸i reče im: Vi znate, da je zabranjeno Židovu družiti se ili dolaziti stranome: ali meni je pokazao Bog, da nijednoga čovjeka ne zovem poganim ili nečistim. ²⁹Zato nisam oklijevao da dođem, čim ste me pozvali. Pitam vas dakle, zašto ste poslali po mene? ³⁰Tada odgovori Kornelije: Već sam četiri dana do ovog časa postio, i kad sam se molio o devetoj uri u kući svojoj, eto, čovjek stade preda mnom u haljini sjajnoj i reče: ³¹Kornelije! Uslišena je molitva tvoja i milostinja tvojih sjetio se Bog. ³²Pošalji dakle u Jopu i dozovi Šimuna, koji se zove Petar; on je gost u kući Šimuna kožara kod mora. ³³Zato sam odmah poslao k tebi, i ti si dobro učinio, što si došao. Sad dakle mi svi stojimo pred tobom, da čujemo sve, što ti je zapovjedio Gospodin. ³⁴A Petar otvorivši usta svoja reče: Zaista razumijem, da Bog ne gleda, tko je tko: ³⁵nego je u svakom narodu onaj, koji se boji njega i čini pravdu, mio njemu. ³⁶Riječ posla Bog sinovima Israelovim, propovijedajući mir po Isusu Kristu, ovaj je Gospodin svima. ³⁷Vi znate, što se dogodilo u cijeloj Judeji, počevši od Galileje poslije krštenja, koje je propovijedao Ivan; ³⁸kako je Bog pomazao Isusa iz Nazareta Duhom svetim i silom, da je prošao čineći dobro i liječeći sve, koje bijaše nadvladao đavao, jer je Bog bio s njime. ³⁹Ta mi smo svjedoci svemu, što je učinio u zemlji židovskoj i u Jerusalemu, njega ubiše, razapevši na Križ. ⁴⁰Njega je Bog oživio treći dan i dade mu, da se pokaže, ⁴¹ne svemu narodu, nego nama, naprijed određenima svjedocima od Boga, koji smo s njime jeli i pili, pošto je on uskrsnuo od mrtvih. ⁴²I zapovjedi nam, da propovijedamo narodu i svjedočimo, da je on, koji je odredjen od Boga za suca živima i mrtvima. ⁴³Za ovoga svjedoče svi proroci, da imenom njegovim primaju oproštenje grijeha svi, koji vjeruju u njega. ⁴⁴Dok je još Petar govorio ove riječi, siđe Duh sveti na sve, koji su slušali govor. ⁴⁵I diviše se vjerni Židovi, koji dođoše s Petrom, što se i na pogane izlio dar Duha svetoga; ⁴⁶jer su ih slušali gdje govore jezike i veličaju Boga. ⁴⁷Tada prozbori Petar: Eda li može tko vodu zabraniti, da se ne krste ovi, koji primiše Duha svetoga kao i mi? ⁴⁸I zapovjedi, da se oni krste u ime Gospodina Isusa Krista. Tada ga zamoliše, da ostane kod njih nekoliko dana.

11

Petrov govor u Jerusalemu o obraćenju Kornelijevu. Obraćenje pogana u Antiohiji. Prorok Agab.

¹A čuli su Apostoli i braća, što bijahu u Judeji, da su i pogani primili riječ Božju. ²Kad Petar uziđe u Jerusalem, stadoše se prepirati s njim pokršteni Židovi, ³govoreći: Zašto si ušao k ljudima neobrezanim i jeo s njima? ⁴A Petar započe, da im izloži stvor redom: ⁵Ja sam bio u gradu Jopi i molio se. I došavši izvan sebe vidio sam viđenje, gdje se spušta s neba nekakva posuda kao veliko platno zavezano na četiri ugla i dođe do preda me. ⁶Kad sam u nj pogledao i točnije promatrao, opazih četveronožne životinje zemaljske i zvjeri i gmazove i ptice nebeske. ⁷A čuo sam i glas, koji mi je govorio: Ustani Petre, pokolji i jedi! ⁸Ja sam odgovorio: Nipošto, Gospodine, jer pogano i nečisto nikad ne uđe u usta moja. ⁹Tada prozbori glas drugi puta s neba: Šta je Bog očistio, ti ne smiješ reći, da je pogano. ¹⁰Ovo se dogodi tri puta, i opet je sve natrag povučeno na nebo. ¹¹I eto odmah tri čovjeka stase pred kućom, u kojoj bijah ja, poslani k meni iz Cezareje. ¹²A Duh mi reče, da idem s njima ništa ne sumnjajući. A dođoše sa mnom i ovo šest braće, i uđosmo u kuću ono ga čovjeka. ¹³I pripovjedi nam, kako je vidio anđela u kući svojoj, koji stade te mu reče: Pošalji u Jopu i dozovi Šimuna prozvanoga Petra. ¹⁴On će ti kazati riječi, kojima ćeš se spasiti ti i sav dom tvoj. ¹⁵Kud ja počeh govoriti, siđe Duh sveti na njih, kao što i na nas u početku. ¹⁶Tada se sjetih riječi Gospodinove, kako je govorio: Ivan je krstio vodom, a vi ćete se krstiti Duhom svetim. ¹⁷Ako im je dakle Bog dao isti dar kao i nama, koji vjerovasmo u Gospodina Isusa Krista, tko sam ja, da bih mogao to zabraniti Bogu? ¹⁸Čuvši ovo umiriše se i slavili su Boga govoreći: Dakle i poganima dade Bog pokoru za život. ¹⁹Oni, što se razasuli od nevolje, koja se dogodi za Stjepana, prođoše do Fenicije i Cipra i Antiohije nikome ne propovijedajući riječi do samim Židovima. ²⁰Ali neki od njih bijahu Ciprani i Cirenci, koji došavši u Antiohiju, stadoše propovijedati i Grcima, navještajući Gospodina Isusa. ²¹I bijaše ruka Gospodinova s njima, i velik ih broj vjerova i obrati se Gospodinu. ²²Kad dođe vijest o tom do ušiju crkve u Jerusalemu, poslaše Barnabu u Antiohiju. ²³On dođe i vidjevši milost Božju, obradova se, i stade opominjati sve, da iskrenim srcem ustraju u Gospodinu, ²⁴jer je bio vrli muž i pun Duha svetoga i vjere. I mnogi se narod pridruži Gospodinu. ²⁵On otputova zatim u Tars da potraži Savla, i kad ga nađe, dovede ga u Antiohiju. ²⁶I oni se cijelu godinu baviše ondje u crkvi i učiše mnogi narod tako, te se najprije u Antiohiji učenici nazvaše kršćani. ²⁷U te dane dođoše iz Jerusalema proroci u Antiohiju. ²⁸I ustavši jedan od njih po imenu Agab proreče Duhom, da će biti veliki glad po svem svijetu, taj se dogodi za Klaudija. ²⁹A od učenika odredi svaki, koliko je koji mogao, da pošalju u pomoć braći, koja su stanovala u Judeji. ³⁰To i učiniše poslavši starješinama po Barnabi i Savlu.

12

Smrt Jakoba starijega. Utamničenje i oslobođenje Petrovo. Smrt Herođa Agripe.

¹U ono vrijeme podiže Herod kralj ruke, da muči neke od crkve. ²I pogubi Jakoba, brata Ivanova, mačem. ³A vidjevši, da je to milo Židovima, nastavi, da uhvati i Petra. A bijahu dani beskvasnih hljebova. ⁴Njega dakle uhvati, baci u tamnicu i predade ga četvorim stražama — svaka od četiri vojnika — da ga čuvaju, namjeravajući, da ga po pashi izvede pred narod. ⁵Tako su dakle Petra čuvali u tamnici, ali crkva se gorljivo molila za njega Bogu. ⁶Petar je spavao onu noć, prije nego ga je namjeravao Herod izvesti, među dvojicom vojnika, okovan u dvoje verige; a stražari su pred vratima čuvali tamnicu. ⁷I eto anđeo Gospodnji pristupi, i svjetlost obasja sobu; i kucnuvši Petra u rebra probudi ga govoreći: Ustani brzo! I spadoše mu verige s ruku. ⁸Tada mu reče anđeo: Opaši se i obuj obuću svoju. I učini tako. I reče mu: obuci haljinu svoju i ajde za mnom! ⁹I izišavši išao je za njim i nije znao, da je to istina, što je učinio anđeo, nego je mislio, da vidi viđenje. ¹⁰A kad prodoše prvu i drugu stražu, dođoše k željeznim vratima, koja vode u grad; ona im se sama otvoriše. I izišavši prodoše jednu ulicu, i odmah odstupi anđeo od njega. ¹¹Tada dođe Petar k sebi i reče: Sad zaista znadem, da je Gospodin poslao anđela svoga, te me izbavio iz ruke Herodove i od svega čekanja naroda židovskoga. 12. I to razabravši dođe kući Marije, matere Ivana, koji se zvao Marko, gdje su bili mnogi sabrani te se molili. 13. A kad pokuca on na vrata od dvora, pristupi djevojka po imenu Rode (Ruža) da čuje. ¹⁴I poznavši glas Petrov od radosti ne otvori vrata, nego utrča i javi, da Petar stoji pred vratima. ¹⁵A oni joj rekoše: Ti si luda. Ali ona je potvrđivala, da je tako. Tada stadoše govoriti: Anđeo je njegov! ¹⁶Ali kad je Petar jednako kucao, otvoriše mu, vidješe ga i udiviše se. ¹⁷On mahnuvši njima rukom da šute, ispripovijedi im, kako ga je Gospodin izveo iz tamnice i reče: Javite ovo Jakobu i braći. I izišavši otide na drugo mjesto. ¹⁸Kad bi dan, bude ne mala zabuna među vojnicima, što se to dogodilo s Petrom. ¹⁹A Herod zapovjedi, da pođu za njim u potjeru i ne našavši ga, istraži stražare i zapovjedi, da ih odvedu, i izišavši iz Judeje u Cesareju ondje je boravio. ²⁰A veoma se ljutio na Tirce i Sidonce. Tada oni jednodušno dođoše k njemu i predobivši na svoju stranu Blasta, kraljevskog komornika, molili su za mir, jer je njihovu zemlju hranila kraljevska. ²¹U određeni dan Herod se obuče u kraljevsko odijelo, sjede na prijestolje i govorio im u javnoj skupštini! ²²Tada stade narod vikati: To je glas Božji, a ne čovječji. ²³Ali ga odmah udari anđeo Gospodnji: što nije dao slavu Bogu; i izdahnu izjeden od crvi. ²⁴A riječ je Božja rasla i množila se. ²⁵Pošto su predali milostinju, vratiše se Barnaba i Savao iz Jerusalema uzevši sa sobom Ivana prozvanoga Marka.

13

Poslanje Pavla i Barnabe. Prvo veliko misijonsko putovanje sv. Pavla apostola.

¹U Crkvi, koja je bila u Antiohiji, bijahu proroci i učitelji, a među njima Barnaba i Šimun, koji se zvao Niger i Lucij Cirenac, i Manahen, koji je bio zajedno odgojen s Herodom četverovlasnikom, i Savao. ²Kad su oni služili Gospodinu i postili, reče Duh sveti: Odvojite mi Barnabu i Savla na djelo, na koje sam ih pozvao. ³Tada postiše, pomoliše se, položiše na njih ruke i otpustiše ih. ⁴Oni dakle odaslani od Duha svetoga otidoše u Seleuciju i odanle otploviše u Cipar. ⁵I došavši u Salaminu, stadoše propovijedati riječ Božju u židovskim zbornicama. A imali su i Ivana u službi. ⁶Kad prođoše sav otok do Pafa, nađoše nekog vračara, lažnog proroka židovskoga, po imenu Barjesu, ⁷koji bijaše s namjesnikom, Sergijem Pavlom, čovjekom pametnim. Ovaj dozove Barnabu i Savla i zaželi, da čuje riječ Božju. ⁸A Elimas im se vračar, jer to znači ime njegovo, stade protiviti gledajući da odvrati namjesnika od vjere. ⁹Ali Savao, koji se zove i Pavao, pun Duha svetoga, upre oči na njega ¹⁰i reče: O puni svake lukavštine i svake prijevare, sine đavolski, neprijatelju svake pravde, zar ne prestaješ izvraćati javnih putova Gospodnjih? ¹¹I sad eto ruke Gospodnje na te, i bit ćeš slijep, i ne ćeš vidjeti sunca na neko vrijeme. I najedanput pade na njega mrak i tama, i hodajući naokolo tražio je, tko će mu pružiti ruku. ¹²Tada namjesnik kad vidje, što se dogodilo, vjerova diveći se nauci Gospodnjoj. ¹³Kad otplovi Pavao sa svojim društvom iz Pafa, dođoše u Pergu Pomfilijsku. Ali se Ivan odvoji od njih i vrati u Jerusalem. ¹⁴Oni otišavši iz Perge dođoše u Antiohiju Pisidijsku, uđoše u zbornicu u dan subotni i sjedoše. 15. Poslije čitanja zakona i proroka poslaše ri zbornički k njima govoreći: Draga braćo! Ako je u vama riječ utjehe na narod, govorite. ¹⁶Tada ustade Pavao i mahnuvši rukom reče: Ljudi Izraelci, i vi koji se bojite Boga, čujte! ¹⁷Bog je naroda ovoga Israelskog izabrao oce naše i podigao narod, kad su boravili u tuđini, u Egiptu, i visokom ih rukom izveo odanle. ¹⁸I za vrijeme od četrdeset godina hranio ih i brinuo se za njih u pustinji. ¹⁹I uništivši sedam naroda u zemlji Hananskoj dao im u baštinu zemlju njihovu. ²⁰I potom za četiri stotine i pedeset godina dao im suce do Samuela proroka. ²¹I otada su tražili kralja, i dao im Bog Saula, sina Kisova, čovjeka od plemena Beniaminova za četrdeset godina. ²²I uklonivši njega podigao im je Davida za kralja, za koga je svjedočio ovim riječima: Nađoh Davida, sina Jesejeva, čovjeka po srcu svome, koji će ispuniti, štogod ja hoću. ²³Od njegova je roda podigao Bog po obećanju Israelu Isusa Spasitelja, ²⁴pošto je Ivan pred dolaskom njegovim propovijedao krštenje pokore s svemu narodu Israelskome. ²⁵A kad je Ivan svršavao trku svoju, govorio je: Nisam ja onaj, za koga me držite, nego evo ide za mnom, komu ja nisam dostojan odvezati obuće na nogama. ²⁶Draga braćo, sinovi roda Abrahomova, i koji se medu vama boje Boga! Nama je poslana riječ spasenja ovoga. ²⁷Jer oni što stanuju u Jerusalemu i ri njihovi nisu poznali ovoga, i osudivši ga, ispunili su riječi proroka, koje se čitaju svake subote; ²⁸i premda nisu našli nijedne krivice na njemu, koja bi zaslužila smrt, zahtijevali su od Pilata da ga pogubi. ²⁹I kad su sve svršili, što je pisano za njega, skinu ga s križa i polože u grob. ³⁰Ali Bog ga je oživio od mrtvih. ³¹I on se više dana pokazivao onima, što siđoše s njime iz Galileje u Jerusalem, koji su sada svjedoci njegovi pred narodom. ³²I mi vam propovijedamo, da je Bog ono obećanje, koje je dao očima našim, ³³ispunio djeci našoj uskrsnuvši Isusa, kao što je i u drugom psalmu pisano: »Ti si sin moj, ja sam te danas rodio«. ³⁴A da ga uskrisi od mrtvih, da se više nema vratiti u truhlenje, ovako reče: »Ispunit ću draga obećanja Davidova«. ³⁵Zato i na drugome mjestu govori: »Ne ćeš dati, da Svetac tvoj vidi truhljenje«. ³⁶Jer David je, kad je poslužio naraštaju svome po odluci Božjoj, umro i pridružio se očima svojim i vidio truhljenje. ³⁷A kojega je Bog podigao od mrtvih, taj nije vidio truhljenje. ³⁸Neka vam je dakle na znanje, draga braćo, da se po njemu vama propovjeda oproštenje grijeha; i od svega, oda šta se ne mogoste opravdati u zakonu Mojsijevu, ³⁹opravdat će se u njemu svaki, koji vjeruje. ⁴⁰Gledajte dakle, da ne dođe na vas, što proroci kažu. ⁴¹Vidite, preziratelji, i divite se, i nestanite, jer ja činim djelo u dane vaše, djelo, koje ne ćete vjerovati, ako vam tko ispripovijeda. ⁴²A kad su izlazili, stadoše moliti, da im se ove riječi govore u drugu subotu. ⁴³Kad se zbor raziđe, pođoše mnogi od Židova i pobožnih pridošlica za Pavlom i Barnabom. Oni se s njima razgovarali i opominjali ih, da ustraju u milosti Božjoj. ⁴⁴U drugu subotu sabra se gotovo sav grad, da čuje riječ Božju. ⁴⁵A Židovi, videći silan svijet, napuniše se zavisti i stadoše psovati i protiviti se riječima Pavlovim. ⁴⁶Tada rekoše Pavao i Barnaba sasvim otvoreno: Vama je najprije trebalo, da se propovjedi riječ Božja, ali kod ju odbacujete i sebe osuđujete, da niste vrijedni života vječnoga, evo se obraćamo narodima; ⁴⁷jer nam je tako zapovjedio Gospodin: »Postavljam te za svjetlost poganima, da budeš na spasenje do kraja zemlje«. ⁴⁸Kad su čuli pogani, stanu se radovati i slaviti riječ Gospodnju; i vjerovaše, koliko ih je bilo određeno za život vječni. ⁴⁹I rasija se riječ Gospodnja po svoj okolici. ⁵⁰Ali Židovi podbodoše bogobojazne i ugledne žene i prvake gradske, te podigoše progonstvo na Pavla i Barnabu, te ih istjeraše iz svojih krajeva. ⁵¹Oni otresoše na njih prah sa svojih nogu i dođoše u Ikonij. ⁵²A učenici su bili puni radosti i Duha svetoga.

14

Nastavak. Povratak u Antiohiju Sirsku.

¹U Ikoniju uđoše oni zajedno u zbornicu Židovsku i tako su govorili, te je vjerovalo veliko mnoštvo Židova i Grka. ²Ali nevjerni Židovi pobuniše i razdražiše pogane na braću. ³Oni dakle ostadoše dulje vrijeme propovijedajući slobodno u Gospodinu, koji je svjedočio o riječi milosti svoje i udijelio, da su oni činili znake i čudesa. ⁴Ipak se mnoštvo gradsko razdijeli, i jedni bijahu sa Židovima, a jedni s apostolima. ⁵A kad navališe pogani i Židovi sa svojim glavarima, da ih zlostave i kamenuju, ⁶oni doznavši pobjegoše u gradove Likaonske, u Listru i u Derbu i u svu okolicu, ⁷i ondje su propovijedali evanđelje. ⁸U Listri je sjedio neki čovjek nemoćan na nogama, jer bijaše hrom od utrobe majčine, koji još nije nikad hodao. ⁹Ovaj je slušao Pavla gdje govori. A on uprijevši oči u njega i vidjevši, da vjeruje, te će ozdraviti, ¹⁰reče iza glasa: Ustani i stoj ravno na nogama svojim. I skoči i stade hodati naokolo. ¹¹Kad je silan svijet vidio, što je učinio Pavao, podiže glas svoj govoreći likaonski: Bogovi siđoše k nama u čovječjem liku. ¹²I nazivali su Barnabu Zeusom, a Pavla Hermesom, jer je on vodio riječ. ¹³A svećenik Zeusa, koji bijaše pred gradom, dovede junce i donese vijence pred vrata i htjede s narodom da im žrtvuje. ¹⁴Kad su to čuli Barnaba i Pavao, apostoli, razdriješivši haljine svoje skočiše među ljudstvo vičući i govoreći: Ljudi! šta to činite? I mi smo kao i vi smrtni ljudi, koji vam propovijedamo, da se od ovih ništetnih (idola) obratite Bogu živome, ¹⁵koji je stvorio nebo i zemlju i more i sve, što je u njima, ¹⁶koji je u prošlim stoljećima pustio sve narode, da idu svojim putovima; ¹⁷ali ipak nije ostavio sebe neposvjedočena čineći dobro, i dajući vam s neba kišu i vremena rodna, i puneći srca naša jelom i veseljem. ¹⁸I ovo govoreći jedva ustaviše ljude, da im ne žrtvuju. ¹⁹Ali dođoše Židovi iz Antiohije i lkorija i nagovoriše narod, te kamenuju Pavla i izvuku iz grada misleći, da je mrtav. ²⁰Kad ga opkoliše učenici, ustade i ude u grad, i sutradan otiđe s Barnabom u Derbu. ²¹I kad su propovijedali evanđelje u građu onome i predobili mnoge učenike, vratiše se u Listru i u Ikonij i u Antiohiju, ²²utvrđujući duše učenika i opominjući ih, da ustraju u vjeri, jer nam valja kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje. ²³I postaviše im svećenike po svim crkvama, pomolivši se s postom, i preporučiše ih Gospodinu, u koga su vjerovali. ²⁴I prošavši Pisidiju dođoše u Pamfiliju. ²⁵I pošto su propovjedili riječ Gospodnju u Pergi, siđoše u Ataliju, ²⁶a odanle otploviše u Antiohiju, odakle bijahu predani milosti Božjoj na djelo, koje svršiše. ²⁷A kad dođoše i sabraše Crkvu, izvijestiše o svemu, što je učinio Bog s njima, i kako je otvorio poganima vrata vjere. ²⁸I ostadoše ne malo vremena s učenicima.

15

Spor u Antiohiji o zakonu Mojsijevom. Sabor apostolski u Jerusalemu.

¹Tada dođoše neki iz Judeje i stadoše učiti braću: Ako se ne obrežete po propisu Mojsijevu, ne možete se spasiti. ²A kad je Pavao i Barnaba živo raspravljao i prepirao se s njima, odrediše, da Pavao i Barnaba i drugi neki od njih uziđu k apostolima i starješinama u Jerusalem za ovu raspru. ³Oni su dakle odaslani od Crkve prolazili kroz Feniciju i Samariju izvješćujući o obraćenju pogana i vrlo su obradovali svu braću. ⁴A kad dođoše u Jerusalem, primi ih Crkva i apostoli i starješine, i sve su pripovijedali, što je Bog učinio s njima. ⁵Tada ustaše neki od sljedbe farizejske, koji bijahu vjerovali, govoreći: Valja ih obrezati i zapovjediti, da drže zakon Mojsijev. ⁶I sabraše se apostoli i starješine da izvide ovu stvar. ⁷Po mnogom raspravljanju ustade Petar i reče im: Draga braćo, vi znate, da je Bog od prvih dana izabrao izmedju vas, da iz usta mojih čuju pogani riječ evanđelja i da vjeruju. ⁸I Bog je, koji poznaje srca, posvjedočio za njih, kad im je dao Duha svetoga kao i nama; ⁹i kad nije postavio nikakve razlike među nama i njima, očistivši vjerom srca njihova. ¹⁰Zašto dakle sad kušate Boga, da metnete na vrat učenicima jaram, kojega ne mogosmo nositi ni oci naši, ni mi. ¹¹Nego vjerujemo, da ćemo se spasti milošću Gospodina Isusa kao i oni. ¹²Onda zašuti sve mnoštvo i slušali su Barnabu i Pavla, koji stadoše pripovijedati, kolike je znake i čudesa učinio Bog po njima među poganima. ¹³A kad oni, zašutješe, prozbori Jakob: Draga braćo, poslušajte mene! ¹⁴Šimun je protumačio, kako se Bog najprije milostivo pobrinuo, da izabere od pogana narod imenu svome. ¹⁵I s ovim se slažu riječi proroka, kao što je napisano: »¹⁶Po tom ću se vratiti i opet ću sagraditi pali dom Davidov i razvaline njegove opet će obnoviti i podignut ću ga, ¹⁷da potraže Gospodina ostali ljudi i svi narodi, na koje se prizvalo ime Gospodnje, govori Gospodin, čineći ovo. ¹⁸Gospodin znade od vijeka djelo svoje«. ¹⁹Zato ja mislim, da se ne uznemiruju, koji se od pogana obraćaju Bogu, ²⁰nego da im se zapovjedi, neka paze, da se ne okaljaju ni mesom, koje je žrtvovano idolima, ni bludom, ni udavljenim, ni krvlju; ²¹jer Mojsije ima od starih vremena u svim gradovima svoje propovjednike po zbornicama, gdje se čita svake subote. ²²Tada zaključiše apostoli i starješine sa svom crkvom, da izaberu ljude između sebe, i da ih pošalju u Antiohiju s Pavlom i s Barnabom: Judu, koji se zvao Barsaba i Silu, veoma ugledne muževe među braćom, ²³i napisaše svojom rukom: Apostoli i starješine, braća, pozdravljaju braću od pogana, što su po Antiohiji i Siriji i Ciliciji. ²⁴Budući da smo čuli, da su neki od nas izišavši, smeli vas svojim govorima i uznemirili duše vaše, a mi im ne zapovjedismo, ²⁵to zaključismo mi, pošto smo postali jednodušni, da odaberemo muževe i da pošaljemo ih k vama s dragim našima Barnabom i Pavlom, ²⁶s ljudima, koji su predali život svoj za ime Gospodina našega Isusa Krista. ²⁷Šaljemo dakle Judu i Silu, koji će vam i sami to usmeno javiti. ²⁸Jer je našao za dobro Duh sveti i mi, da ne stavljamo više nikakva bremena na vas osim ovoga potrebnoga: ²⁹Da se čuvate od žrtava idolskih i od krvi i od udavljenoga i od bludnosti. Ako se budete toga čuvali, bit će vam dobio. Zdravo! ³⁰Kad ih otpustiše, otidoše oni u Antiohiju i sabravši narod predaše poslanicu. ³¹A kad je pročitaše, obraduju se zaradi utjehe. ³²Juda i Sila, koji i sami bijahu proroci, utješiše braću i utvrdiše mnogim riječima. ³³A pošto su boravili ondje neko vrijeme, otpustiše ih braća s mirom onima, koji su ih poslali. ³⁴Ali Sila odluči, da ostane ondje. ³⁵A Pavao su i Barnaba boravili u Antiohiji, učeći i propovijedajući riječ Gospodnju s mnogim drugima. ³⁶Poslije nekoliko dana reče Pavao Barnabi: Vratimo se i posjetimo braću, da vidimo, kako im je, po svim gradovima, u kojima smo propovijedali riječ Gospodnju. ³⁷Barnaba je htio da uzme sa sobom i Ivana, koji se zvao Marko. ³⁸Ali je Pavao držao, da nije u redu, da uzmu sa sobom onoga, koji se od njih odijelio u Pamfiliji, i nije išao s njima na djelo. ³⁹Tako postade prepiranje, te se jedan s drugim rastaše. Barnaba uze Marka i otplovi u Cipar. ⁴⁰A Pavao izabravši Silu pode na put preporučen milosti Božjoj od braće. ⁴¹Prolazio je kroz Siriju i Ciliciju, utvrdjujući crkve.

16

Drugo veliko misi jonsko putovanje sv. Pavla apostola.

¹Dođe u Derbu i Listru, i gle, ondje bijaše učenik neki po imenu Timotej, sin Židovke, koja je vjerovala, i oca poganina. ²Za njega su dobro svjedočila braća, koja bijahu u Listri i lkoniju. ³Ovoga htjede Pavao da uzme sa sobom na put, zato ga uze i. dade obrezati poradi Židova, koji bijahu u onim mjestima; jer su svi znali, da je njegov otac bio poganin. ⁴A kad su prolazili po gradovima, predaše im, da drže zaključke, koje su ustanovili apostoli i starješine u Jerusalemu. ⁵Zato se Crkve utvrđivale u vjeri i svaki ih je dan bilo više. ⁶Prođoše Frigiju i Galaciju, jer im je zabranio Duh sveti propovijedati riječ Božju u Aziji. ⁷Kad dođoše u Miziju, kušali su da idu u Bitiniju, ali im ne dopusti Duh Isusov. ⁸Zato prođoše Miziju i dođoše u Troadu. ⁹I Pavlu se noću javi viđenje. Čovjek neki, Macedonac, stade preda nj moleći ga i govoreći: Prijeđi u Macedoniju i pomozi nam! ¹⁰A kad vidje viđenje, odmah smo gledali da otputujemo u Macedoniju uvjereni, da nas je Bog pozvao, da im propovijedamo evanđelje. ¹¹Kad otplovismo iz Troade, dođosmo upravo u Samotrake, a su tradan u Neapolis, ¹²a odanle u Filipe, u prvi grad onog dijela Macedonije, naseobinu rimsku. I ostadosmo u tom gradu nekoliko dana. ¹³U dan smo subotnji izišli izvan gradskih vrata k rijeci, gdje smo razabrali, da postoji i bogomolja; i sjedavši stadosmo se razgovarati sa ženama, što se ondje sabrale. ¹⁴A slušala je jedna bogobojazna Žena po imenu Lidija, skrletarica iz grada Tiatire. Gospodin otvori srce njezino, da pazi na riječi Pavlove. ¹⁵Kad se pokrsti ona i kuća njezina, zamoli govoreći: Ako ste uvjereni, da sam vjerna Gospodinu, uđite u moju kuću i ostanite. I primora nas. ¹⁶A kad smo išli u bogomolju, srete nas neka djevojka, koja je imala duha vračarskoga, i vračujući donosila velik dobitak gospodarima svojima. ¹⁷Ova pođe za Pavlom i stade za nama vikati: Ovo su ljudi sluge Boga Svevišnjega, koji vam javljaju put spasenja. ¹⁸To je činila mnogo dana. Napokon je to Pavlu dodijalo i okrenuvši se reče duhu: Zapovijedam ti u ime Isusa Krista, iziđi iz nje! I iziđe u taj čas. ¹⁹A kad vidješe gospodari njezini, da im je ponestalo nade na dobitak, uhvatiše Pavla i Silu i odvukoše ih na trg poglavarima. ²⁰I dovedoše ih pretorima te rekoše: Ovi ljudi, koji su Židovi, bune naš grad ²¹i propovijedaju ćudorednu nauku, koju mi ne smijemo ni primiti ni vršiti, jer smo Rimljani. ²²I narod se podiže protiv njih i pretori im rastrgaše haljine i zapovjediše, da ih šibaju. ²³I pošto ih živo išibaše, baciše ih u tamnicu i zapovjediše tamničaru, da ih dobro čuva. ²⁴On ih primivši takovu zapovijed, baci u donju tamnicu i stavi im noge u klade. ²⁵A u ponoći se stadoše Pavao i Sila moliti i slaviti pjesmom Boga, a slušali ih, koji bijahu u tamnici. ²⁶Tada se najednoć zemlja vrlo potrese, te se uzdrmali temelji tamnički. I odmah se otvoriše sva vrata, i svima spadoše okovi. ²⁷Kad se probudi tamničar i vidje vrata tamnička otvorena, izvadi mač i htio je, da se ubije misleći, da su sužnji pobjegli. ²⁸Ali Pavao povika iza glasa: Ne čini sebi nikakva zla, jer svi smo ovdje. ²⁹Tada zatraži svijeću i skoči unutra i drhčući pade pred Pavlom i Silom. ³⁰I izvede ih napolje te reče: Gospodo, što mi treba činiti, da se spasem? ³¹A oni rekoše: Vjeruj u Gospodina Isusa, i spasit ćeš se ti i dom tvoj. ³²I propovijedali su riječ Gospodnju njemu i svima, koji bijahu u domu njegovu. ³³I uze ih u onaj čas noći, te im opra rane; potom se pokrsti odmah on i sav dom njegov. ³⁴Tada bih uvede u dom svoj, prostre im stol i silno se radovao, da je sa svim domom svojim vjerovao u Boga. ³⁵Kad je osvanuo dan, poslaše pretori sluge sa zapovijeđu: Pustite one ljude. ³⁶Tamničar je kazao Pavlu ove riječi: Poslaše pretori da budete pušteni; sad dakle iziđite, i idite s mirom. ³⁷Ali im Pavao reče: Pošto su nas, premda smo rimski građani, bez istrage javno išibali i u tamnicu bacili, hoće sada da nas tajno otpuste. ³⁸Ne tako! nego sami neka dođu i neka nas izvedu. Kad sluge javiše ove riječi pretorima, uplašiše se čuvši, da su Rimski građani. ³⁹Zato dođoše, zamoliše za oproštenje, ispratiše ih i stadoše ih moliti, da iziđu iz grada. ⁴⁰Ostaviše dakle tamnicu, pođoše k Lidiji, i vidjevši braću, utješe ih i otputuju.

17

Nastavak.

¹Prošavši Amfipolje i Apoloniju dođoše u Solun, gdje bijaše zbornica židovska. ²Pavao uđe po običaju k njima i tri im je subote propovijedao o Pismima, ³tumačeći i dokazujući, da je trebalo, da Krist pretrpi i uskrsne od mrtvih i svršio je: Taj Krist je Isus, koga vam ja propovijedam. ⁴I neki se od njih uvjeriše i pridružiše Pavlu i Sili, a od bogobojaznih pogana veliko mnoštvo i ne malo od žena uglednih muževa. ⁵A Židovi zavidni uzeše neke zle ljude od vucibatina i sabraše četu, uzbuniše grad i napadoše na kuću Jasonovu i stadoše tražiti, da ih izvedu pred narod. ⁶A kad ih ne nađoše, odvukoše Jasona i neku braću pred gradske pore vičući: Ovo su ljudi, koji bune cio svijet, i sad su ovdje. ⁷Jason ih je primio u kuću. I ovi svi rade protiv carskih zapovijedi govoreći, da imade drugi kralj Isus. ⁸I uznemiriše narod i gradske pore, kad su to čuli. ⁹Ali ih pustiše slobodne, kad su dobili jamstvo od Jasona i ostalih. ¹⁰A braća odmah po noći pošalju Pavla i Silu u Bereju. Kad dođoše onamo, uđoše u zbornicu židovsku. ¹¹Ovi bijahu plemenitiji od onih u Solunu; jer primiše riječ sasvim spremno ispitujući svaki dan Pisma, je li to tako. ¹²I vjerovaše mnogi od njih i od uglednih poganskih žena i muževa ne malo. ¹³Ali kad doznaše Židovi u Solunu, da je Pavao i u Bereji propovijedao riječ Božju, dođoše i onamo, te razdražiše i uzbuniše mnoštvo. ¹⁴Tada odmah braća otpratiše Pavla, da ide k moru, ali Sila i Timotej ostadoše ondje. ¹⁵Pratioci dovedoše Pavla do Atene, i primivši zapovijed od njega na Silu i Timoteja, da što brže dođu k njemu, odoše. ¹⁶A kad ih je Pavao iščekivao u Ateni, uzruja se silno duh njegov gledajući grad pun idola. ¹⁷I stade raspravljati u zbornici sa Židovima i s bogobojaznima i na trgu svaki dan s onima, što bijahu ondje. ¹⁸A neki se od epikurejskih i stojičkih mudraca upustiše s njime u razgovor; i jedni su govorili: Šta hoće ovaj brbljavac da kaže? Drugi: Čini se, da propovijeda tuđe bogove; jer im je propovijedao Isusa i uskrsnuće. ¹⁹I uzeše ga te odvedoše na areopag govoreći: smijemo li upoznati, kakva je to nova nauka, što ti kazuješ? ²⁰jer s neobičnim stvarima puniš uši naše; hoćemo dakle da znademo, šta to znači. ²¹Svi Atenjani i tuđinci pridošlice ne troše vrijeme ni u što drugo, nego da što novo kazuju ili slušaju. ²²A Pavao stavši sred areopaga reče: Muževi Atenjani! Vidim, da ste po svemu vrlo pobožni. ²³Jer kad sam prolazio gradom i promatrao vaše svetinje, nađoh i žrtvenik, na kojem je bilo napisano: Bogu nepoznatomu: Što dakle ne znajući štujete, to vam ja propovijedam. ²⁴Bog, koji je stvorio svijet i sve, što je u njemu, on kao gospodar neba i zemlje ne stanuje u rukotvorenim hramovima, ²⁵niti prima službe od ruku ljudskih, kao da bi što trebao, kad on sam daje svima život i disanje i sve. ²⁶On je učinio, da od jednoga sad rod ljudski stanuje po svoj zemlji, i postavio je određena vremena i granice stanovanja njihova, ²⁷da traže Boga, ne bi li ga kako napipali ili našli, premda nije daleko ni od jednoga od nas, ²⁸jer u njemu živimo i mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: Njegov smo i rod. ²⁹Kad smo dakle rod Božji, ne smijemo misliti, da je božanstvo kao zlato ili srebro ili kamen, kao radnja umjetnosti i mišljenja ljudskog. ³⁰Ali Bog je pregledao vremena tog neznanja i sada navješta ljudima, da svi svagdje čine pokoru, ³¹jer je postavio dan, u koji će suditi svijetu po pravdi po čovjeku, koga je odredio i dao svima vjeru, što ga je oživio od mrtvih. ³²A kad su čuli za uskrsnuće od mrtvih jedni se stadoše rugati, a drugi rekoše: O tom ćemo slušat te drugiput. ³³Tako Pavao otide između njih. ³⁴Ali nekoji ljudi pristaše uza nj i vjerovaše. Među njima bijaše i Dionizije Areopagita i žena po imenu Damara i drugi s njima.

18

Nastavak. Apolo.

¹Potom ode iz Atene i dođe u Korint. ²Ondje nađe nekoga Židova po imenu Akvilu rodom iz Ponta, koji bijaše upravo došao iz Italije, i Priscilu ženu njegovu; jer je zapovjedio Klaudije, da svi Židovi sele iz Rima. On pođe k njima. ³I jer su se bavili istim zanatom, ostao je i radio kod njih. A bili su šatorari. ⁴A svake je subote raspravljao u zbornici i uvjeravao Židove i Grke. ⁵Kad dođoše iz Macedonije Sila i Timotej, predao se Pavao sasvim propovijedanju, i svjedočio je Židovima da je Isus Krist. ⁶Ali kad se oni stadoše protiviti i psovati, strese haljine svoje i reče im: Krv vaša na glavu vašu, ja sam čist, odsad idem k poganima. ⁷I otide odanle i dođe u kuću nekoga Ticija Justa, koji se bojao Boga. Njegova je kuća bila kraj zbornice. ⁸A Krispo je predstojnik zbornički vjerovao Gospodinu sa svom kućom svojom i mnogi su od Korinćana, koji su slušali, vjerovali i pokrstili se. ⁹Tada reče Gospodin Pavlu po noći u viđenju: Ne boj se, nego govori, i da ne ušutiš, ¹⁰jer sam ja s tobom; i nitko te ne će napasti, da te zlostavi; jer ja imam veliki narod u ovome gradu. ¹¹Tako je boravio ondje godinu i šest mjeseci, učeći ih riječ Božju. ¹²Ali kad je Galijon bio namjesnik u Ahaji, ustaše Židovi jednodušno na Pavla i dovedu ga na sud ¹³govoreći: Ovaj nagovara ljude, da poštuju Boga protiv zakona. ¹⁴Kad je Pavao htio da otvori usta, reče Galijon Židovima: Da se tu radi o kakvoj nepravdi ili zločinu, bila bi moja dužnost, da vas po slušam, Židovi. ¹⁵Ali kad su to prepiranja o nauci i o imenima i o zakonu vašem, uredite to sami, jer ja ne ću da budem sudac o tome. ¹⁶I otjera ih iz suda. ¹⁷Tada svi pogani uhvatiše Sostena, predstojnika zborničkoga, i izbiše ga pred sudnicom, i Galion nije za to ništa mario. ¹⁸Pavao ostade još mnogo dana, tada se oprosti s braćom i otplovi u Siriju i s njime Priscila i Akvila. U Kenhreji ostriže glavu, jer se zavjetovao. ¹⁹I dođoše u Efez, a njih ostavi ondje. I on uđe u zbornicu, te je raspravljao sa Židovima. ²⁰Kad ga oni zamoliše, da ostane što dulje, ne htjede, ²¹nego oprostivši se reče: Opet ću se vratiti k vama, ako je volja Božja, i otide iz Efeza. ²²I dođe u Cezareju, uziđe, pozdravi Crkvu i otide u Antiohiju. ²³I provede ondje neko vrijeme, pa otide te je prolazio redom Galacijom i Erigijom, utvrđujući sve učenike. ²⁴U to dođe u Efes neki Židov po imenu Apolon rodom Aleksandrinac, muž rječit, silan u Pismima. ²⁵Ovaj bijaše poučen o putu Gospodnjemu i oduševljeno je govorio i pomno učio o Isusu, ali je poznavao samo krštenje Ivanovo. ²⁶Ovaj poče slobodno propovjedati u zbornici. Kad su ga slušali Pirscila i Akvila, primiše ga k sebi i izložiše mu točnije nauku Božju. ²⁷A kad je htio putovati u Ahaju, opomenuše braća u pismu učenike, da ga prime. Kad on dođe, pomože mnogo onima, koji su milošću postali vjernici; ²⁸jer je silno pobijao Židove javno, dokazujući iz Pisma da je Isus Krist.

19

Treće veliko misi jonsko putovanje sv. Pavla apostola.

¹Dok je Apolon bio u Korintu, prođe Pavao gornje krajeve, dođe u Efez, nađe neke učenike ²i upita ih: Jeste li primili Duha svetoga, kad ste postali vjernici? Oni mu odgovoriše: Nismo ni čuli, da ima Duh sveti. ³On reče: Na što se dakle krsti- ste? Oni rekoše: Na krštenje Ivanovo. ⁴Tada reče Pavao: Ivan je krstio krštenjem pokore govoreći narodu, da vjeruju u onoga, koji će za njim doći, t. j. u Isusa. ⁵Čuvši to, krstiše se u ime Gospodina Isusa. ⁶I kad Pavao metnu na njih ruke, siđe na njih Duh sveti, i stadoše govoriti jezicima i proricati. ⁷A bilo ih je svih oko dvanaest ljudi. ⁸Zatim uđe u zbornicu i govorio je slobodno tri mjeseca, učeći i uvjeravajući o kraljevstvu Božjem. ⁹Ali kad su okoreli i postali nevjerni i pred mnoštvom grdili evanđelje, odvoji se od njih i odijeli učenike, pa je svaki dan propovijedao u školi nekog Tirana. ¹⁰Ovo se događalo dvije godine, te su svi. koji su stanovali u Aziji, Židovi i pogani, čuli riječ Gospodnju. ¹¹I Bog je činio osobita čudesa rukom Pavlovom ¹²tako, te su i rupce za znoj i pojase od tijela njegova polagali na bolesnike, i ostavljale su ih bolesti, i zli su duhovi iz njih izlazili. ¹³A počeli su i neki od Židova, koji su naokolo obilazili i zaklinjali đavle, zazivati nad opsjednutima ime Gospodina Isusa govoreći: Zaklinjem vas Isusom, koga Pavao propovijeda. ¹⁴Bilo je sedam sinova nekog Skeve, židovskog velikog svećenika, koji su to činili. ¹⁵Ali im zli duh odgovori: Isusa poznajem i Pavla znam, ali tko ste vi? ¹⁶I navali na njih čovjek, koji bijaše opsjednut, s tolikom silom, i nadvlada ih tako, da su goli i ranjeni pobjegli iz one kuće. ¹⁷Kad su to doznali svi Židovi i pogani, koji su stanovali u Efezu, ušao je strah u sve njih, i veličalo se ime Gospodina Isusa. ¹⁸I mnogi su od vjernika dolazili ispovijedajući i priznavajući djela svoja. ¹⁹A mnogi od onih, koji su pristajali uz čarolije, sabraše knjige i spalile ih pred svima; i kad su proračunali, nađoše, da su vrijedile pedeset tisuća dinara. ²⁰Tako je silno rasla riječ Gospodnja i utvrđivala se. ²¹Kad se ovo svrši, namisli Pavao u Duhu, da prođe preko Macedonije i Ahaje, i da putuje u Jerusalem govoreći: Pošto budem ondje, valja mi i Rim pogledati. ²²Zato posla u Macedoniju dvojicu svojih pomoćnika Timoteja i Erasta, a sam osta neko vrijeme u Aziji. ²³U ono se vrijeme podiže ne mala buna zaradi nauke Gospodnje. ²⁴Neki bo srebrnar po imenu Demetrij, koji je gradio srebrne hramiće Dijanine, pribavljao je umjetnicima ne malu zaslužbu. ²⁵On sakupi ove i druge majstore ovakvih stvari i reče: Ljudi! Vi znate, da od ovog posla zavisi naše blagostanje. ²⁶A vidite i čujete, da ne samo u Efezu, nego gotovo po svoj Aziji ovoj Pavao propovijeda i odvraća mnoge ljude govoreći: To nisu bogovi, koji se čine rukama. ²⁷A bojimo se, da će doći na zao glas ne samo ovaj zanat, nego se ne će mariti ni za hram velike božice Artemide, i doskora će propast veličanstvo one, koju poštuje sva Azija i cio svijet ²⁸Kad su ovo čuli, napuniše se srdžbe i stadoše vikati: Velika je Artemida Efeška! ²⁹I sav se grad uzbunio, te su jurišali jednodušno na kazalište i odvukoše Gaja i Aristarha, Macedonce, drugove Pavlove. ³⁰A kad je Pavao htio, da ide među narod, ne dopuste mu učenici. ³¹I neki od Aziarha, koji mu bijahu prijatelji, poslaše k njemu opominjući, da ne ide u kazalište. ³²A jedni su vikali jedno, a drugi drugo; jer bijaše sva skupština smetena, i najviše ih nije ni znalo, zašto su se sabrali. ³³Tada iz mnoštva poučiše Aleksandra, jer su ga Židovi gurali naprijed. Aleksandar mahne rukom hoteći da drži narodu govor radi obrane. ³⁴Ali kad ga upoznaše, da je Židov, stadoše vikati svi u jedan glas i vikali su oko dva sata: Velika je Artemida efeška. ³⁵Napokon gradski tajnik umiri narod ovim riječima: »Ljudi Efežani! Tko je taj čovjek, koji ne zna, da grad Efes poštuje veliku Artemidu i kip njezin, što je pao s neba. ³⁶Kad o tom nema nikakve sumnje, treba, da ste mirni i da ništa nepromišljeno ne učinite. ³⁷Jer doveli ste ove ljude, koji niti su pokrali hrama, niti grde božicu vašu. ³⁸A Demetrij i umjetnici, drugovi njegovi, ako imaju kakvu tužbu protiv koga, to se drže sudbene rasprave, i eno namjesnika, pa neka tuže jedan drugoga. ³⁹Ako li pak još što drugo tražite, neka se riješi u zakonitoj skupštini. ⁴⁰Jer prijeti pogibao, da budemo optuženi poradi današnje bune, pošto nema nikakva razloga, kojim bismo se mogli opravdati za današnju strku«. I ovim riječima raspusti skupštinu.

20

Nastavak.

¹Kad se stišala buka, dozva Pavao učenike i opomenuvši ih oprosti se i otide, da otputuje u Macedoniju. ²Kad je prešao one krajeve i opominjao ih mnogim riječima, dođe u Grčku. ³On je proboravio tamo tri mjeseca. Kad je htio da otplovi u Siriju, stadoše Židovi na njega vrebati, zato odluči da se vrati preko Macedonije. ⁴A pođe s njime Sopater, sin Pirov iz Bereje i Aristarn i Sekundo iz Soluna, i Gaj iz Derbe i Timotej; i Tihik i Trofim iz Azije. 5. Ovi pođoše naprijed, te su nas čekali u Troadi. ⁶Poslije dana beskvasnih hljebova otplovismo mi iz Filipa, i dođosmo k njima u Troadu za pet dana, i ostadosmo ondje sedam dana. ⁷U prvi dan nedjelje, kad se sabrasmo da lomimo hljeb, propovijedao im je Pavao, jer je htio sutradan da otputuje, i produlji svoj govor do ponoći. ⁸U gornjoj su sobi, gdje smo se sastali, bile mnoge svjetiljke. ⁹Kad je Pavao dugo govorio, tvrdo zaspi neki mladić po imenu Eutih, koji je sjedio na prozoru. On pade u snu dolje s trećega kata i digoše ga mrtva. ¹⁰Pavao siđe k njemu, pade na njega i zagrlivši ga reče: Ne uznemirujte se, jer je duša njegova u njemu. ¹¹Onda uziđe, prelomi hljeb i jede; tada je govorio još dugo sve do zore i onda je otputovao. ¹²A mladića dovedoše živa i utješiše se ne malo. ¹³Mi uđosmo u lađu, otplovismo u Ason, da odanle uzmemo Pavla; jer bijaše tako odredio; sam je htio da ide kopnom. ¹⁴Kad se s nama sasta u Asonu, uzesmo ga i dođosmo u Mitilemu ¹⁵I odanle otplovivši dođosmo sutradan prema Hiju, a drugi dan stigosmo u Samos, i sutradan dođosmo u Milet, ¹⁶jer je Pavao odlučio, da prođemo mimo Efeza, da se ne bi zadržao u Aziji, jer se žurio, ako mu bude moguće, da bude na Duhove u Jerusalemu. ¹⁷Iz Mileta posla u Efez i dozva starješine crkvene. ¹⁸Kad dođoše k njemu, reče im: Vi znate kako sam bio s vama jednako od prvoga dana, kad dođoh u Aziju, ¹⁹i kako sam služio Bogu sa svom poniznošću i sa suzama i u kušnjama, koje me nađoše od zasjeda židovskih; ²⁰kako nisam propustio ništa kazati, što je korisno, nego sam javno i po kućama naučao, ²¹propovijedajući Židovima i poganima, da se obrate k Bogu i vjeruju u Gospodina našega Isusa Krista. ²²I sada evo sili me duh, da idem u Jerusalem, ne znajući šta će mi se u njemu dogoditi, ²³osim da mi Duh sveti po svim gradovima svjedoči, da me u Jerusalemu čekaju okovi i nevolje. ²⁴Ali ja ne držim, da moj život išto vrijedi, samo da svršim trku svoju, t. j. službu, koju sam primio od Gospodina Isusa, da dadem svjedočanstvo evanđelju milosti Božje. ²⁵I sad evo znadem, da ne ćete više vidjeti lica mojega vi svi, kroz koje sam prolazio propovijedajući kraljevstvo Božje. ²⁶Zato vam svjedočim na današnji dan, da sam čist od krvi sviju; ²⁷jer nisam ništa propustio, nego sam vam javljao svu odluku Božju. ²⁸Pazite na sebe i na sve stado, nad kojim vas Duh sveti postavi biskupima, da pasete crkvu Božju, koju steče krvlju svojom. ²⁹Ja znam, da će poslije odlaska moga ući među vas vuci grabežljivi, koji ne će štedjeti stada. ³⁰I između vas samih ustat će ljudi, koji će govoriti izvrnutu nauku, da povuku učenike za sobom. ³¹Zato bdijte sjećajući se, da tri godine noć i dan nisam prestajao sa suzama opominjati svakoga od vas. ³²I sad vas preporučam Bogu i riječi milosti njegove, koji može dati da napredujete i podijeliti baštinu među svima posvećenima. ³³Srebra ili zlata ili odijela nisam tražio ni od koga. ³⁴Vi sami znate, što je trebalo meni i mojim pratiocima, da su priskrbile ove ruke. ³⁵U svemu sam vam pokazao, kako se treba truditi i zauzeti za siromahe i sjećati se riječi Gospodina Isusa, jer je on rekao: Mnogo je blaženije davati, nego li primati. ³⁶Kad je ovo rekao, klekne na koljena svoja i pomoli se sa svim njima. ³⁷A svi stadoše gorko plakati, i padoše Pavlu oko vrata i grlili ga, ³⁸najviše žalosni radi riječi, koju je rekao, da više ne će vidjeti lica njegova. I otpratiše ga na lađu.

21

Povratak u Jerusalem. Pavao vrši zavjet nazirejski. Pavao uhvaćen u hramu.

¹Pošto smo se od njih otrgnuli i otplovili, idući ravno dođosmo u Kos, i drugi dan u Rod, i odanle u Pataru. ²I našavši lađu, što polazi u Feniciju uđosmo i otplovismo. ³A kad nam se pokaza Cipar, ostavismo ga na lijevo, te smo plovili u Siriju i dođosmo u Tir, jer ondje je trebalo da se lađa istovari. ⁴I potraživši učenike ostasmo ovdje sedam dana; oni su Pavla opominjali Duhom, da ne ide u Jerusalem. ⁵Kad se navršiše dani, iziđosmo i krenusmo na put, a pratili nas svi sa ženama i s djecom do iz grada; i kleknuvši na obali pomolismo se. ⁶I oprostivši se jedni s drugima, uđosmo mi na lađu, a oni se povratiše kući. ⁷Mi svršismo plovidbu i dođosmo od Tira u Ptolomaidu i pozdravismo braću i ostasmo kod njih jedan dan. ⁸Sutradan otputovasmo i dođosmo u Cezareju. I uđosmo u kuću Filipa evanđeliste, koji bijaše jedan od sedmorice, i ostasmo kod njega. ⁹Ovaj je imao četiri kćerke djevice, proročkim duhom obdarene. ¹⁰Kad smo boravili ondje više dana, dođe iz Judeje jedan prorok po imenu Agab. ¹¹Taj pristupi k nama, uze pojas Pavlov, sveže sebi noge i ruke i reče: Ovo govori Duh sveti: Čovjeka, čiji je ovo pojas, ovako će svezati Židovi u Jerusalemu i predat će ga u ruke poganima. ¹²Kad smo to čuli, stadosmo ga moliti mi i oni, koji bijahu iz onog mjesta, da ne ide u Jerusalem. ¹³Ali Pavao odgovori: Što činite? Zašto plačete i cijepate srce moje? Ja sam pripravan za ime Gospodina Isusa ne samo svezan biti nego i umrijeti u Jerusalemu. ¹⁴A kad ga nismo mogli nagovoriti, umirili smo se riječima: Neka bude volja Gospodnja! ¹⁵Poslije tih se dana spremismo i pođosmo u Jerusalem. ¹⁶A pođoše s nama i neki učenici iz Cezareje i odvedoše nas nekom Mnasonu iz Cipra, starom učeniku, da budemo njegovi gosti. ¹⁷Kad dođosmo u Jerusalem, primiše nas braća ljubezno. ¹⁸Sutradan otide Pavao s nama Jakobu, i sabraše se svi starješine. ¹⁹I kad ih pozdravi, stade im redom pripovijedati, što je učinio Bog po njemu među poganima. ²⁰Kad su oni čuli, stadoše slaviti Boga i rekoše mu: Vidiš, brate, koliko ima tisuća Židova, koji su postali vjernici, i svi revnuju za zakon. ²¹A doznali su za tebe, da ti Židove, koji su među poganima, učiš odmetnuću od Mojsija tvrdeći, da im ne treba obrezivati djece svoje, niti držati običaje. ²²Što ćemo dakle sada? Svakako će se narod sabrati, jer će čuti, da si došao. ²³Učini dakle ovo, što ti kažemo: U nas su četiri čovjeka, koji su se zavjetovali. ²⁴Ove uzmi i posveti se s njima, i plati za njih, da ošišaju glave; i svi će doznati, da o onom, što su čuli za tebe, nema ni govora, nego da i sam živiš po zakonu i da ga držiš. ²⁵A za neznabošce, koji su vjerovali, mi svojom odlukom zapovjedismo, da se čuvaju od žrtava idolskih i od krvi i od udavljenoga i od bludnosti. ²⁶Tada Pavao uze ljude, posveti se s njima, i pođe sutradan u hram i najavi svršetak zavjetnih dana, dok se ne prinese žrtva za svakoga od njih. ²⁷A kad se imalo navršiti sedam dana, vidješe ga u hramu oni Židovi, koji bijahu iz Azije, pobuniše sav narod i postaviše ruke na njega vičući: ²⁸Ljudi Israelci, u pomoći Ovo je čovjek, koji svuda sve uči protiv naroda i zakona i mjesta ovoga, pa još je i pogane uveo u hram i oskvrnuo sveto mjesto ovo. ²⁹Jer su vidjeli s njime u gradu Trofima iz Efeza, i mislili, da ga je Pavao uveo u hram. ³⁰I uzbuni se sav grad, i strča se narod. I uhvatiše Pavla i stadoše ga vući napolje iz hrama i odmah se zatvoriše vrata. ³¹A kad su htjeli da ga ubiju, dođe glas tribunu kohorte (zapovjedniku čete), da se pobunio sav Jerusalem. ³²On odmah uze vojnike i satnike i dotrča k njima. Čim oni opaziše tribuna i vojnike prestaše tući Pavla. ³³Tada tribun pristupi, uhvati ga i zapovjedi, da ga okuju u dvostruke lance, i stade ispitivati, tko je i šta je učinio. ³⁴A jedni su vikali u narodu jedno, a drugi drugo. I jer nije mogao radi buke ništa sigurno da sazna, zapovjedi, da ga odvedu u vojarnu. ³⁵Kad dođe do stuba, morali ga vojnici nositi radi sile naroda, ³⁰jer je za njim išlo mnoštvo naroda vičući: Dolje s njime! ³⁷Kad je Pavao imao biti odveden u vojarnu, reče tribunu: Smijem li ti ja nešto reći? ³⁸On odgovori: Zar razumiješ grčki? Nisi li ti Egipćanin, koji je prije ovih dana podigao bunu i izveo u pustinju četiri tisuće sikarija? ³⁹Pavao mu reče: Ja sam Židov iz Tarza, građanin znamenitoga grada u Ciliciji. Molim te, dopusti mi, da progovorim narodu. ⁴⁰Kad on to dopusti, Pavao stupi na stube, mahne rukom prema narodu, i kad posta velika tišina, progovori hebrejskim jezikom ovaj govor:

22

Govor Pavlov pred tvrđom Antonijevom.

¹Braćo i oci, čujte, što ću vam sad reći na moju obranu. ²Kad su čuli, da im govori hebrejskim jezikom, nasta još veća tišina. ³Tada reče: Ja sam Židov, rođen u Tarzu u Ciliciji. Odgojen sam u ovome gradu, kod nogu Gamalijelovih, točno poućen u otačkom zakonu, revnitelj za zakon, kao što ste vi svi (još) i danas. ⁴Zato sam ovu nauku progonio do smrti; ja sam vezao i predavao u tamnice muževe i žene. ⁵To mi mogu posvjedočiti veliki svećenik i sve veliko vijeće, od kojih sam primio i listove na braću u Damask, kamo sam pošao, da ih odanle dovedem svezane kršćane u Jerusalem, da se kazne. ⁶A kad sam išao i približavao se Damasku, najedanput me oko podneva obasja velika svjetlost s neba. ⁷I padnuvši na zemlju čujem glas, koji mi govori: Savle, Savle, zašto me progoniš? ⁸A ja odgovorih: Tko si ti Gospodine? A on mi reče: Ja sam Isus Nazarećanin, koga ti progoniš. ⁹Koji bijahu sa mnom, vidješe istina svjetlost, ali ne čuše glasa onoga, koji mi je govorio. ¹⁰I rekoh: Što treba da činim, Gospodine? A Gospodin mi reče: Ustani i idi u Damask, i ondje će ti se kazati za sve, što ti valja činiti. ¹¹I kad obnevidjeh od sjaja svjetlosti one, vodili me za ruku pratioci, i tako dođoh u Damask. ¹²A neki Ananija čovjek, koji se vjerno držao zakona, za koga su svjedočili svi Židovi, što ondje stanuju, ¹³dođe k meni i pristupi i reče mi: Savle, brate, progledaj! I ja u taj čas pogledah na njega. ¹⁴A on reče: Bog otaca naših izabra te, da upoznaš volju njegovu, i da vidiš Pravednika, i da čuješ glas iz usta njegovih, ¹⁵i da mu budeš svjedok pred svim ljudima za ono, što si vidio i čuo. ¹⁶I sad što oklijevaš? Ustani, pokrsti se i operi se od grijeha svojih prizvavši ime njegovo. ¹⁷Kad sam se vratio u Jerusalem i molio se u hramu, dođoh izvan sebe, ¹⁸i vidjeh ga, gdje mi govori: Pohiti te iziđi brzo iz Jerusalema, jer ne će primiti svjedočanstva tvoga za mene. ¹⁹A ja rekoh: Gospodine, sami znadu, da sam ja zatvarao u tamnicu i tukao po zbornicama one, koji su vjerovali u tebe, ²⁰i kad se prolijevala krv Stjepana, svjedoka tvoga, bio sam i ja ondje i pristajao i čuvao haljine onih, koji su ga ubijali. ²¹I reče mi: Idi, jer ću ja da te daleko pošaljem među pogane. ²²Oni ga slušali do ove riječi, ali tada podigoše glas svoj vičući: Uzmi sa zemlje takovo, jor ne smije da živi. ²³Dok su oni tako vikali i skidali haljine svoje i bacali prah u zrak, ²⁴nalozi zapovjednik, da ga odvedu u vojarnu, i da ga bičovanjem ispitaju, da dozna, zašto su tako vikali na njega. ²⁵I kad ga privezaše, da ga bičuju, reče Pavao satniku, koji je stajao uz njega: Zar vi smijete bičovati rimskog građanina, a da nije osuđen? ²⁶Čuvši to satnik pristupi k tribunu i javi mu ove riječi: Šta hoćeš da činiš? Ovaj je čovjek rimski građanin. ²⁷A tribun pristupi i reče mu: Kaži mi, jesi li rimski građanin. On odgovori: Da. ²⁸Tada primjeti tribun: Ja sam za skupe novce to građanstvo stekao. Pavao odgovori: A ja sam se s njime i rodio. ²⁹Onda odmah odstupiše od njega oni, koji su ga imali ispitivati. A tribun se uplaši, kad dozna, da je građanin rimski, i što ga je dao svezati. ³⁰Sutradan hoteći doznati pravu istinu, zašto ga Židovi tuže, pusti ga iz okova, i zapovjedi, da dođu glavari svećenički i sve vijeće. Tada dade dovesti Pavla i postavi ga pred njih.

23

Pavao pred velikim vijećem. Urota protiv Pavla. Pavao poslan u Cezareju.

¹Pavao uprijevši oči na vijeće reče: Ljudi, braćo! Sve do ovoga dana služio sam ja Bogu sa svom dobrom savješću. ²A veliki svećenik Ananija zapovjedi onima, koji su stajali pokraj njega, da ga udare po ustima. ³Tada mu reče Pavao: Udarit će tebe Bog, zide obijeljeni! I ti sjediš, da mi sudiš po zakonu, a protiv zakona zapovijedaš da me biju? ⁴A oni, što su stajali kraj njega, rekoše: Šta, ti velikoga svećenika Božjega grdiš? ⁵Pavao odgovori: Nisam znao, braćo, da je veliki svećenik, jer je pisano: Ne grdi ra naroda svoga. ⁶A znajući Pavao, da je jedan dio Saduceja, a drugi Farizeja, povika u vijeću: Braćo, ja sam Farizej, sin Farizeja, i ja stojim na sudu, jer se nadam uskrsnuću od mrtvih. ⁷Kad on to reče, nasta prepiranje među Farizejima i Saducejima, i razdijeli se mnoštvo; ⁸jer Saduceji govore, da nema uskrsnuća, ni angjela, ni duha, a Farizeji priznaju oboje. ⁹I podiže se velika vika. I ustadoše neki književnici od sljedbe farizejske te se prepirahu govoreći: Nikakva zla ne nalazimo na ovome čovjeku. Što, ako mu je govorio duh ili anđeo? ¹⁰A kad je nastala velika svađa, poboja se tribun, da Pavla ne raskinu i zapovjedi, da dođu vojnici i da ga otmu između njih i da ga odvedu u vojarnu. ¹¹Onu noć stade Gospodin pred njega i reče: Budi hrabar, jer kao što si svjedočio za mene u Jerusalemu, tako ti je svjedočiti i u Rimu. ¹²Kad bi dan, urotiše se Zidovi i zakleše se govoreći, da ne će ni jesti ni piti, dok ne ubiju Pavla. 13. A bilo ih je više od četrdesetorice, koji se ovako zakleše. ¹⁴Ovi pristupiše rima svećeničkim i starješinama pa rekoše: Teško se zaklesmo, da ne ćemo ništa okusiti, dok Pavla ne ubijemo. ¹⁵Sad dakle vi s vijećem poručite tribunu, da ga dovede k vama, kao da biste htjeli točnije ispitati njegovu stvar, a mi smo spremni da ga ubijemo, prije nego li se on približi. ¹⁶A sin sestre Pavlove čuvši za zasjedu dođe i uđe u vojarnu, i javi Pavlu. ¹⁷Tada Pavao dozva k sebi jednoga od satnika i reče: Ovog mladića odvedi k zapovjedniku, jer ima nešto da mu javi. ¹⁸On ga uze i dovede k tribunu i reče: Sužanj me Pavao dozvao i zamolio, da dovedem k tebi ovoga mladića, koji ima nešto da ti kaže. ¹⁹Tribun ga uze za ruku i odvede na samo i upita: Šta imaš da mi javiš? ²⁰On reče: Židovi se dogovoriše, da te zamole, da sutra dovedeš Pavla u vijeće, kao da bi htjeli njegovu stvar točnije ispitati. ²¹Ali ti ih nemoj poslušati, jer ga čeka u zasjedi više od četrdeset ljudi njihovih, koji se zakleli, da ne će ni jesti ni piti, dok ga ne ubiju. I već su spremni i čekaju tvoje obećanje. ²²Tada tribun otpusti mladića zapovjedivši: Ne kaži nikome, da si mi ovo javno. ²³I dozva dvojicu od satnika i reče im: Pripravite po trećoj uri u noći dvjesta vojnika, da idu do Cezareje, i sedamdeset konjanika, i dvjesta strijelaca, ²⁴i priredite konje, da posade Pavla i da ga živa i zdrava doprate do namjesnika Feliksa. ²⁵I napisa pismo, koje glasi ovako: ²⁶Klaudije Lizija pozdravlja svijetloga Feliksa namjesnika. ²⁷Ovoga čovjeka uhvatiše Židovi i htiedoše da ga ubiju; ali ja nadođoh s vojnicima i oteh ga doznavši, da je rimski građanin. ²⁸I želeći doznati uzrok, za koji ga krive, dovedoh ga u njihovo vijeće. ²⁹I nađoh, da ga tuže za pitanja zakona njihova, a da nema na njemu nikakve krivice, koja zaslužuje smrt ili okove. ³⁰Ali kad mi javiše zasjedu, što mu spremiše, poslah ga odmah k tebi i zapovjedih tužiteljima, da ga tuže pred tobom Zdravo! ³¹Vojnici dakle, kao što im se zapovjedi, uzeše Pavla i odvedoše ga po noći u Antipatridu. ³²Sutradan ostaviše konjanike, da idu dalje s njime, dok se oni povratiše u vojarnu. ³³Kad oni dođu u Cezareju, predaše pismo namjesniku i izvedoše Pavla pred njega. ³⁴Kad je pročitao, zapita, iz koje je pokrajine; i doznavši da je iz Cilicije, ³⁵reče: Ispitat ću te, kad dođu tvoji tužitelji. I zapovjedi, da ga čuvaju u palači Herodovoj.

24

Pavao pred Feliksom. Dvogodišnje sužanjstvo u Cezareji.

¹Poslije pet dana dođe veliki svećenik Ananija s nekoliko starješina i s nekim odvjetnikom Tertulom, koji iznesoše tužbu protiv Pavla pred namjesnika. ²I dozvavši Pavla poče ga Tertul tužiti govoreći: Da pod tobom živimo u velikom miru, i da se tvojom brižljivošću mnogo toga popravilo, ³uvijek i posvuda priznajemo, svijetli Felikse, s dubokom zahvalom. ⁴Ali da ti dalje ne dosađujem, molim, da nas u kratko poslušaš sa svojom blagošću. ⁵Nađosmo, da je ovaj čovjek kuga i da podiže bune protiv Židova po svem svijetu i da je kolovođa sljedbe Nazaretske. ⁶Taj je dapače pokušao, da oskvrne hram, a mi ga uhvatismo, (i htjedosmo, da mu sudimo po zakonu svome. ⁷Ali nadođe tribun Lizija i ote ga iz ruku naših velikom silom, ⁸i zapovjedi, da tužitelji njegovi dođu k tebi), od njega možeš sam, ako ga ispitaš, doznati za sve ono, za što ga mi tužimo. ⁹A pridružiše se i Židovi govoreći, da je ovo tako. ¹⁰Pavao odgovori; kad mu namignu namjesnik, da govori: Znajući, da si već mnogo godina sudac ovome narodu, mirne ću se duše braniti. ¹¹Ti možeš doznati, da nema više od dvanaest dana, kako uziđoh u Jerusalem, da obavim pobožnost. ¹²I niti me u hramu nađoše da s kim raspravljam, ili da bunim narod, niti po zbornicama, ¹³niti u gradu, niti mogu tebi dokazati, za što me sad tuže. ¹⁴Ovo ti pak priznajem, da po nauci, koju ovi navaju sljedbom, tako služim Bogu otaca naših, vjerujući sve, što je pisano u zakonu i prorocima, ¹⁵imajući nadu u Boga, koju ovi i sami očekuju, da će uskrsnuti pravedni i nepravedni. ¹⁶Zato se i sam trudim, da imam čistu savjest svagda pred Bogom i pred ljudima. ¹⁷Poslije više godina dođoh, da donesem milostinju narodu svome i da prikažem žrtve. ¹⁸U toj prilici nađoše me, gdje sam vršio zavjet u hramu, bez strke naroda i bez buke. ¹⁹A bili su tu neki Židovi iz Azije, kojima bi trebalo da dođu pred tebe i da tuže, ako imaju što protiv mene. ²⁰Ili ovi sami neka kažu, ako su našli na meni kakvu krivicu, kad som stajao pred velikim vijećem, ²¹osim za jednu ovu riječ, koju doviknuh stojeći među njima: Zaradi uskrsnuća od mrtvih, sudite vi meni danas. ²²A Feliks je odgodio njihovu parnicu, pošto je bio točno upućen u ovoj nauci i reče: Kad dođe zapovjednik Lizija, riješit ću vašu stvar. ²³I zapovjedi satniku, da ga čuva u lakom zatvoru i da nikomu od njegovih ne brani da ga poslužuju. ²⁴Poslije nekoliko dana dođe Feliks s Druzilom, ženom svojom, koja je bila Židovka, i dozva Pavla i slušao ga je o vjeri u Krista Isusa. ²⁵A kad je on raspravljao o pravdi i o čistoći i o budućem sudu, uplaši se Feliks i prozbori: Idi za sad; kad budem imao vremena, opet ću te pozvati. ²⁶Uz to se i nadao, da će mu Pavao dati novaca, zato ga je češće dozivao i s njim se razgovarao. ²⁷A kad se navršiše dvije godine, izmijeni Feliksa Porcije Fest. A Feliks hoteći ugoditi Židovima, ostavi Pavla u tamnici.

25

Pavao pred Feštom. Pavao priziva na cara. Kralj Agripa u Cezareji.

¹Kad dođe Fest u pokrajinu, pođe poslije tri dana iz Cezareje u Jerusalem. ²Tada podigoše glavari svećenički i prvaci židovski tužbu protiv Pavla ³i stadoše ga jako moliti, da im učini uslugu protiv njego, da ga pošalje u Jerusalem, jer su spremali zasjedu, da ga no putu ubiju. ⁴Fest odgovori, da Pavao ostaje u tamnici u Cezareji, a on da će naskoro otići. ⁵Koji su dakle ugledni među vama, neka siđu sa mnom, pa ako je taj čovjek što kriv, neko ga tuže. ⁶Pošto je proboravio među njima ne više od osam ili deset dana, otputovao je u Cezareju, i sutradan sjede na sudačku stolicu i zapovjedi, da dovedu Pavla. ⁷Kad ga dovedu, stadoše oko njega Židovi, koji su došli iz Jerusalema, i iznošahu mnoge i teške tužbe, koje nisu mogli dokazati. ⁸A Pavao se branio: Niti sam što skrivio protiv zakona židovskoga, ni protiv hrama, ni protiv cara. ⁹Ali Fest hoteći ugoditi Židovima, upita Pavla: Hoćeš li da ideš u Jerusalem, i da ti ondje o tim stvarima preda mnom sude? ¹⁰Pavao odgovori: Ja potpadam pod carski sud, ondje treba da mi se sudi. Židovima nisam ništa skrivio, kao što ti najbolje znaš. ¹¹Jer ako sam skrivio ili učinio što, što zaslužuje smrt, ne marim umrijeti. Ako li pak ništa ne stoji od onoga, za što me ovi tuže, nitko me ne može njima darovati. Prizivam na cara. ¹²Tada Fest, posavjetovavši se sa savjetnicima, odgovori: Na cara si prizvao, k caru ćeš poći. ¹³Pošto prođe nekoliko dana, kralj A gripa i Berenika dođoše u Cezareju, da pozdrave Festa. ¹⁴I kad su ondje boravili više dana, izloži Fest kralju za Pavla govoreći: Feliks je ostavio u tamnici jednoga čovjeka. ¹⁵Njega optužiše, kad sam bio u Jerusalemu, glavari svećenički i starješine židovske moleći, da ga osudim. ¹⁶Ja sam im odgovorio, da nije običaj u Rimljana, da se tko izruči, dok se optuženi ne suoči s tužiteljima i ne dobije priliku, da se brani od onoga, zašto je okrivljen. ¹⁷Kad se dakle oni ovdje sastaše, sio sam bez ikakva odgađanja sutradan na sudačku stolicu i zapovjedio, da dovedu čovjeka. ¹⁸Ali tužitelji, koji su stajali oko njega, ne iznesoše ni jedne krivice, koje sam ja naslućivao. ¹⁹nego se prepirali s njime o nekim pitanjima svoje vjere i o nekakvom Isusu, koji je umro, a Pavao je tvrdio, da živi. ²⁰Pošto ja nisam ništa razumio od te prepirke, rekoh, bi li htio poći u Jerusalem i da mu se ondje sudi za ovo. ²¹Ali kad je Pavao prizvao, da se čuva za odluku Augustovu, zapovjedio sam, da ga čuvaju, dok ga ne pošaljem k caru. ²²Tada Agripa reče Feštu: I ja bih rad čuti toga čovjeka. A on odgovori: Sutra ćeš ga čuti. ²³Kad sutradan Agripa i Berenika dođoše s velikom pratnjom i uđoše u dvoranu za primanje sa tribunima i najuglednijim muževima gradskim, dovedoše Pavla na zapovjed Festovu. ²⁴Tada prozbori Fest: Kralju Agripa, i vi svi muževi, što ste ovdje s nama! Vidite ovoga, za koga me sve mnoštvo Židova molilo u Jerusalemu vičući, da ne smije dulje da živi. ²⁵Ja sam razabrao, da nije ništa učinio, što zaslužuje smrt. Ali pošto je on prizvao na Augusta, odlučio sam da ga pošaljem. ²⁶Samo ne znam, što da sigurno za njega pišem gospođinu” svome. Zato sam ga doveo pred vas, a osobito preda te, kralju Agripa, da saznam, pošto bude ispitan, što bih napisao. ²⁷Jer mi se čini ludo, da pošaljem sužnja, a ne javim, što je skrivio.

26

Govor Pavlov pred Festom i kraljem Agripom.

¹Tada Agripa reče Pavlu: Dopušta ti se, da govoriš za sebe. Nato Pavao ispruži ruku i stade se braniti: ²Sretnim se smatram, kralju Agripa, što se danas mogu pred tobom braniti za sve, za što me tuže Židovi, ³ponajviše zato, što ti poznaješ sve židovske običaje i prepirke. Zato te molim, da me strpljivo poslušaš. ⁴Kako sam živio od mladosti i kako sam dakle živio od početka u narodu svome u Jerusalemu, znadu svi Židovi. ⁵Poznaju me otprije, samo ako hoće posvjedočiti, da sam živio kao Farizej po najstrožoj sljedbi vjere naše. ⁶I sad stojim pred sudom poradi nade u obećanje, koje obeća Bog očima našim. ⁷Nadajući se, da će ovo obećanje postići, služi dvanaest plemena naših neprestano Bogu i dan i noć. Za ovu nadu kralju, tuže me Židovi. ⁸Što vi za nevjerojatno držite, da Bog oživlju mrtve? ⁹I ja sam nekoć mislio, da mi valja mnoga zla činiti protiv imena Isusa Nazarećanina. ¹⁰To sam i činio u Jerusalemu, i mnoge sam od svetih zatvarao u tamnice, dobivši vlast od glavara svećeničkih i odobrio sam, kad su ih ubijali. ¹¹I mučeći ih često po svim zbornicama silio sam ih, da grde vjeru, i bjesneći preko svake mjere, progonio sam ih sve do izvanjih gradova. ¹²Kad sam u tom poslu putovao u Damask s punomoći i s dopuštenjem pora svećeničkih, ¹³vidjeh na putu o podne svjetlost s neba veću od sjaja sunčanoga, koja obasja mene i moje pratioce. ¹⁴I kad mi svi padosmo na zemlju, čuo sam glas, gdje mi govori hebrejskim jezikom: Savle, Savle, zašto me progoniš? Teško ti je praćati se protiv bodila? ¹⁵A ja rekoh: Tko si ti Gospodine? Gospodin reče: Ja sam Isus, koga ti progoniš. ¹⁶Nego ustani i stani na noge svoje; jer ti se zato javih, da te postavim slugom i svjedokom ovome, što si vidio, i onome, što ću ti ja objaviti. ¹⁷Izbavit ću te od naroda i od pogana, kojima te sada šaljem, ¹⁸da im otvoriš oči, da se obrate od tame k svjetlosti i od vlasti sotonske k Bogu, da po vjeri u mene prime oproštenje grijeha i baštinu među svetima. ¹⁹Zato, kralju Agripa, nisam bio nepokoran nebeskome viđenju, ²⁰nego sam propovijedao najprije onima, koji su u Damasku, i u Jerusalemu, a zatim po svoj zemlji židovskoj, i poganima, da čine pokoru i da se obrate k Bogu čineći djela dostojna pokore. ²¹Zato me Židovi uhvatiše, kad sam bio u hramu i kušali su, da me ubiju. ²²Ali uz pomoć Božju živ sam do ovoga dana i svjedočim malome i velikome ništa drugo ne kazujući, osim što kazaše proroci i Mojsije, da će biti ²³da će Krist trpjeti, do će prvi od mrtvih uskrsnuti i da će propovijedati svjetlost narodu i poganima. ²⁴Pošto se on ovako branio, reče Fest velikim glasom: Luduješ Pavle! Veliko znanje dovelo te do ludosti. ²⁵A Pavao reče: Ne ludujem, svijetli Feste, nego govorim riječi istinite i trijezne. ²⁶Jer za sve ovo zna kralj, kome i otvoreno govorim; jer ne vjerujem, da mu je što od ovoga sakriveno; jer se ništa od ovoga nije događalo u kutu. ²⁷Vjeruješ li, kralju Agripa, prorocima? Znam, da vjeruješ. ²⁸Tada će Agripa Pavlu: Na lak način hoćeš da me nagovoriš, da budem kršćanin. ²⁹A Pavao odgovori: Molio bih Boga, da bi bili ne samo ti, nego i svi, koji me slušaju, još danas takovi, kao i ja što sam, osim ovih okova, stajalo to mene malo ili puno truda. ³⁰I usta kralj i namjesnik i Berenika i koji su bili u sjednici. ³¹Na odlasku razgovarali se jedan s drugim: Ovaj čovjek nije učinio ništa, što zaslužuje smrt ili okove. ³²A Agripa reče Festu: Ovaj bi čovjek mogao biti pušten, da nije prizvao na cara.

27

Pavao putuje u Rim. Brodolom kod Malte.

¹Kad bi određeno, da mi otplovimo u Italiju, predali su Pavla i neke druge sužnje satniku po imenu Juliju od kohorte careve. ²Uđemo na lađu Adrumetsku, koja je imala ploviti u azijska mjesta, otisnemo se; a s nama je bio Aristarh, Macedonac iz Soluna. ³I drugi dan dođemo u Sidon. A Julije je postupao blago s Pavlom i dopustio, da ide prijateljima, i da se brinu za njega. ⁴Kad smo se odvezli odanle, plovismo ispod Cipra, jer su vjetrovi bili protivni. ⁵I preplovivši pučinu Cilicijsku i Pamfijsku, dođosmo u Miru Likijsku. ⁶I ondje nađe satnik lađu aleksandrijsku, koja je plovila u Italiju i zapovjedi nam, do uđemo u nju. ⁷I kad smo kroz mnogo dana polagano plovili i jedva dođosmo prema Knidu, jer nam vjetar ne dade naprijed, doplovismo pod Kretu kod Salmone. ⁸I mučno ploveći uz obalu dođosmo na jedno mjesto, koje se zove Kaloi Limenes (Dobra Pristaništa), blizu kojega bijaše grad Lasaja. ⁹A pošto prođe mnogo vremena, i kad je već plovidba bila pogibeljna, jer i post je već prošao, stade ih Pavao opominjati ¹⁰govoreći im: Ljudi! Vidim, da će plovidba biti s mnogo štete i nepogode ne samo za tovar i lađu, nego i za naš život. ¹¹Ali je satnik vjerovao većma krmilaru i gospodaru od lađe, nego li riječima Pavlovim. ¹²A budući da luka nije bila zgodna za zimovanje, većina je svjetovala, da odanle otplove, ne bi li kako mogli doći do Feniksa, luke Kretske, koja gleda prema jugu i sjeverozapadu, i ondje prezimiti. ¹³A kad dunu jug, mislili su da su postigli, što su namjeravali, i podignuvši jedra stadoše ploviti duž Krete. ¹⁴Ali ne za dugo po tom udari na nju buran vjetar, koji se zove sjeveroistočnjak. ¹⁵A kad uhvati lađu, koja se nije mogla protiviti vjetru, predadosmo je valovima i stadoše nas nositi. ¹⁶Prolazeći kraj nekoga otoka, koji se zove Kauda, jedva mogosmo uhvatiti čamac. ¹⁷I izvukavši ga, upotrebili su pomagala i povezali lađu; a bojeći se, da ih ne zonese u Sirtu spustiše brodarske sprove i tako su dolje plovili. ¹⁸A jer nas stade bacati jaka bura, sutradan stadoše izbacivati tovare. ¹⁹I u treći dan svojim rukama izbaciše brodarsku opremu. ²⁰Kad se ni sunce, ni zvijezde za mnogo dana ne pokazaše, i jaka bura navalila, propala je već sva nada, da ćemo se spasiti. ²¹I jer su bili dugo bez hrane, tada Pavao stade među njih i reče: Trebalo je, ljudi, poslušati mene, i ne otiskivati se od Krete, tada ne biste pretrpjeli veliku nepogodu i štetu. ²²I sad vas opominjem: ohrabrite se, jer nijedna duša od vas ne će propasti osim lađe. ²³Ove naime noći stade preda me anđeo Boga, čiji jesam i kome služim, govoreći: ²⁴. Ne boj se Pavle! Valja ti doći pred cara; i evo ti darovao Bog sve, koji plove s tobom. ²⁵Zato, ljudi, budite dobre volje, jer vjerujem Bogu, da će tako bili, kao što mi je rečeno. ²⁶Ali nam valja doći na nekakav otok. ²⁷Kad je bila četrnaesta noć i mi plovili po Adriji, slutili su mornari oko ponoći, da je blizu kopno. ²⁸I baciše olovnicu, i nađoše dvadeset hvati; i poslije kratke stanke ponovno mjeriše i nađoše petnaest hvati. ²⁹Bojeći se, da ne udarimo na grebene, baciše sa krme četiri sidra i željeli su, da dan osvane. ³⁰Ali kad su mornari gledali, da pobjegnu iz lađe, i kad spustiše čamac u more, izgovarajući se, kao da hoće s prove spustiti sidra, ³¹reče Pavao satniku i vojnicima: Ako ovi ne ostanu u lađi, vi se ne možete spasiti. ³²Tada presjekoše vojnici užeta na čamcu i pustiše ga da otplovi. ³³Kad stade svitati, Pavao je molio sve da jedu, govoreći: Danas je četrnaesti dan, kako bez jela provodite, a da niste ništa okusili. ³⁴Zato vas molim, da se okrijepite hranom, jer je to na vaše spasenje, a nijednome od vas ne će otpasti ni vlas s glave. ³⁵I pošto je ovo rekao, uze hljeb, zahvali Bogu pred svima, prelomi i stade jesti. ³⁶Tada se svi ohrabriše i stadoše također jesti. ³⁷A bijaše nas u lađi duša svih dvjesta sedamdeset i šest. ³⁸I pošto se jelom nasitiše, olakšaše lađu izbacivši pšenicu u more. ³⁹Kad osvanu dan, nisu poznavali zemlje, ali ugledaše nekakav zaliv s obalom, u koji su odlučili, ako bude moguće, da zatjeraju lađu. ⁴⁰I izvukoše sidra, i predadoše se moru i odvezaše užeta na krmama, i raširivši prednja jedra prema vjetru, stadoše ploviti prema obali. ⁴¹Kad udarismo na jedan greben, nasukala se lađa; i prednji je dio ostao tvrd i nepomičan, a krma se lomila od silnih valova. ⁴²Vojnici namjeravali, da poubijaju sužnje, da koji ne ispliva i da ne utekne. ⁴³Ali satnik, hoteći da spasi Pavla, zabrani njihovu namjeru i zapovjedi onima, koji znadu plivati, da poskaču najprije u vodu i da iziđu na kopno; ⁴⁴a ostali jedni na daskama, n drugi na kojem dijelu od lađe. I tako iziđoše svi živi na kopno.

28

Boravak na Malti. Pavao u Rimu.

¹Kad se izbavismo, tada doznasmo, da se otok zove Melita. A barbari se ponijeli prema nama vanredno čovječno, ²jer su naložili vatru i primili nas sve zbog kiše, koja je navalila i zbog zime. ³Kad Pavao skupi svežanj granja i naloži vatru, iziđe zmija od vrućine i ugrize ga za ruku. ⁴Kad vidješe barbari zmiju, gdje visi no ruci njegovoj, stadoše govoriti jedan drugome: Jamačno je taj čovjek ubojica, on je doduše umakao moru, ali pravda mu ne da da živi. ⁵Ali on strese zmiju u vatru, i ne stiže ga nikakvo zlo. ⁶Oni su mislili, da mora oteći, ili da će odmah pasti mrtav. Kad su dugo čekali i vidjeli, da mu se nije dogodila nikakva nesreća, promijeniše svoje mišljenje i stadoše govoriti, da je on Bog. ⁷A u onoj okolici bijahu zemlje pora otoka po imenu Publija, koji nas primi i pogosti ljubezno tri dana ⁸Otac je Publijev ležao bolujući od čestih groznica i srdobolje. K njemu uđe Pavao, pomoli se, stavi ruke na njega i izliječi ga. ⁹Poslije toga događaja dolazili su svi bolesni otočani i izliječili se. ¹⁰I počastiše nas mnogim častima i na odlasku nam spremiše, što nam je trebalo. ¹¹Poslie tri mjeseca otplovismo na lađi aleksandrijskoj, koja je prezimila na otoku, a imala je kao znak Dioskure. ¹²I kad dođosmo u Sirakuzu, ostadosmo ondje tri dana. ¹³Odanle ploveći naokolo dođosmo u Regij, i poslije jednoga dana, kad dunu jug, drugi dan dođosmo u Puteole. ¹⁴Ondje nađosmo braću, i ovi nas zamoliše, da ostanemo kod njih sedam dana i tako dođosmo u Rim. ¹⁵I odanle dođoše nam braća ususret, kad su čuli o nama, do Foruma Apijeva i do Tres Tabernae. Kad ih vidje Pavao, zahvali Bogu i ohrabri se. ¹⁶Kad dođosmo u Rim, (satnik predade sužnje zapovjedniku pretorijanskom) a Pavlu bi dopušteno, da živi u svom stanu s vojnikom, koji ga je čuvao. ¹⁷Poslije tri dana sazva starješine židovske. I kad se svi skupiše, stane im govoriti: Braćo, premda nisam ništa učinio protiv naroda ni protiv običaja otačkih, ipak me u Jerusalemu predaše kao sužnja u ruke Rimljanima. ¹⁸Kad su oni poveli istragu protiv mene, htjeli su da me puste, jer nisu na meni našli nikakve krivice, koja bi zaslužila smrt. ¹⁹Ali kad se Židovi tome usprotiviše, bio sam prisiljen da prizovem na cara, a ne kao da bih imao zašto da tužim narod svoj. ²⁰Upravo sam zato zamolio vas, da vas vidim, i da vam progovorim; jer sam zaradi nade Israelove okovan ovim lancem. ²¹Oni mu odgovoriše: Mi niti smo primili kakva pisma za tebe iz Judeje, niti je došao tko od braće, da nam javi i da kaže što zlo za tebe. ²²Nego želimo da čujemo, od tebe, šta misliš; jer nam je poznato za ovu sljedbu, da joj se svuda protive. ²³U određeni dan dođoše k njemu mnogi u stan, a on im je razlagao tumačeći im o kraljevstvu Božjem i uvjeravajući ih za Isusa iz zakona Mojsijeva i proroka od jutra do večeri. ²⁴I jedni su vjerovali njegovu razlaganju, a drugi nisu vjerovali. ²⁵A budući da su bili nesložni među sobom, stanu se razilaziti, dok je Pavao rekao jednu riječ: Dobro je kazao Duh sveti po proroku Isaiji očima vašim. ²⁶Idi k narodu ovome i kaži mu: Slušajte samo slušajte, a ne razumijte. Gledajte samo, gledajte, a ne upoznajte. ²⁷Jer je otvrdnulo srce naroda ovoga. I ušima svojim teško čuju, I oči su svoje zatvorili. Da ne vide očima i da ne čuju ušima i da srcem ne razumiju i da se ne obrate, Da ih izliječim. ²⁸Vi dakle znajte, da je ovo spasenje Božje poslano poganima, i oni će ga poslušati. ²⁹Kad je on to izrekao, otidoše Židovi, žestoko se prepirući medu sobom. ³⁰A on ostade pune dvije godine u svom najmljenom stanu i primao je sve, koji su k njemu dolazili, ³¹propovijedajući kraljevstvo Božje i učeći o Gospodinu Isusu Kristu sa svom slobodom, bez zabrane.