Prijevod: suvremeni gradišćanski hrvatski jezik (2014.)

IMPRESSUM

Biblioteka
BIBLICA CROATICA

Niz
PSALMI

Glavni urednik
Danijel Berković

Uredništvo
Boris Beck, Danijel Berković, Nino Brozinčević

Preveli
pater dr. Augustin Blazovich, OSB; dr. Stefan Geosits;
mag. Branko Kornfeind

Urednik ovog izdanja
Boris Beck

Korektura
Nino Brozinčević

Prijelom
Filip Vacek

Dizajn naslovnice
Iva Đaković

Tajnica uredništva
Monika Bajić

Tisak
Cro Graf, Jablanovec

Izdavač
Biblijski institut Zagreb

Za izdavača
Perry L. Steep

Godina izdanja
2018.

NARUČI OVDJE

Tri stoljeća hrvatskog
Psaltira u Gradišću

Svi smo mi rezultanta naše povijesti, a to posebno vrijedi za Hrvate u Gradišću čija je povijest započela u osobito sudbonosnom trenutku. Nakon poraza na Krbavskom polju 1493. I Mohaču 1526. Hrvatska se svela na »ostatke ostataka nekada velike i slavne kraljevine«: na najužem dijelu jahač je mogao u jednom danu prijeći od jedne njezine granice do druge. Beograd je pao pod tursku vlast 1521, Knin i Skradin 1522, Klis 1527, Jajce 1528, Požega 1536, a Kostajnica 1566. Turci dolaze do Zagreba – »Savu pregaziše, i robiše onud, žguči i vmarajuči«, kako piše Pavao Vitezović, nastavljajući: »od te dobe od onih gornjih hervatskih stran poče ljustvo bižati prik Mure i Rabe, i nastanjuvati se po Panoniji, Austriji, uz Dunaj i prik Dunaja po Moraviji, Ugerskoj i Češkoj zemlji.« Sve su te zemlje također bile opustošene. Sulejman je 1529. opsjeo Beč, a u druga dva pokušaja spriječili su ga upravo Hrvati: Nikola Jurišić 1532. kod Kisega, Nikola Šubić Zrinski 1566. kod Sigeta. Hrvati su se mogli boriti ili raseliti – o prvome svjedoči to što je papa Lav X. Hrvatsku 1519. nazvao »predziđem kršćanstva«, o drugome da je Horvat i danas jedno od najčešćih prezimena u Sloveniji, Mađarskoj i Austriji – a u Hrvatskoj najčešće! Ratna zona protezala se od Kupe do Podravine i zapadne Slavonije, i upravo odatle su se preselili Hrvati u poharane dijelove Donje Austrije, zapadne Ugarske, južne Moravske i južne Slovačke. Pretpostavlja se da je pristiglo 60.00a0 ljudi, a upravo toliko njihovih potomaka još uvijek čuva hrvatski jezik. Zabilježbe o hrvatskim doseljenicima nalazimo prvi put 1515. u urbarima Željezanskoga kotara, da bi do kraja stoljeća već

sačinjavali trećinu stanoništva – tada je preseljavanje, zbog protesta domicilnog pučanstva, već bilo obustavljeno. Došljaci su mahom bili seljaci, ali bilo je i obrtnika i trgovaca te članova nižeg i srednjeg plemstva. Narod su pratili i svećenici glagoljaši, no bogoslužje na crkvenoslavenskom jeziku zamrlo je do 17. stoljeća. Najstariji trag hrvatske pismenosti u novim krajevima jest zapis iz 1564. Jurja Vukovića koji je u latinskom misalu župe Klimpuh bosančicom zapisao molitvu Oče naš i vazmenu pjesmu Kristuš je gore ustal. Prve knjige Hrvata u Gradišću povezane su s biblijskim prijevodima, kada je pastor iz Kerestura Grgur Mekinić objavio 1609. i 1611. nabožne pjesmarice što su, među ostalim, sadržavale i prijevode psalama. No knjige se počinju nizati tek u idućem stoljeću: 1732. Objavljen je lekcionar Horvaczko evangyelye, 1744. prvi katekizam, 1754. molitvenik Lovre Bogovića Hiža zlata, a 1811. Preveden je i Novi zavjet na gradišćanskohrvatski jezik, do danas nažalost

Neobjavljen. U to doba počinje se razvijati i svjetovna književnost – 1805. tiskan je Novi horvaczki kalendar, 1853. središnja bečka vlast tiska početnice na gradišćanskohrvatskom jeziku, 1902. Objavljen je prvi seljački kalendar Kalendar Svete Familije Mate Meršića-Miloradića, 1910. utemeljen je tjednik Naše Novine koji, s prekidima, izlazi sve do danas, pod nazivom Hrvatske novine. Gradišćanci su sačuvali svijest o hrvatskom porijeklu i oduvijek su se osjećali Hrvatima. Prvi austrijski ustav iz 1867. zajamčio im je određena jezična i politička prava, iste godine

kad je Monarhija razdijeljena na austrijski i ugarski dio. Razdjelnica je bila rječica Lajta koja prolazi baš kroz Gradišće, što je imalo znatnih reperkusija na njihovu sudbinu. Već 1879. donose se zakoni koji potiskuju jezike manjina u osnovnim školama na račun mađarskog, a od 1907. mađariziraju se i obiteljska imena i nazivi sela. Raspad Monarhije 1918. Uzrokovao je da su Gradišćanski Hrvati podijeljeni između novih država – Austrije, Čehoslovačke i Mađarske – a 1945. ta se podjela još

produbila podizanjem željeznog zastora. Temelj života i identiteta Hrvata u Gradišću bilo je selo gdje su se bavili vinogradarstvom i trgovinom vinom te uzgojem žita i stoke. Iz Gradišća su se iseljavali u 19. stoljeću kao radnici u Beč i Graz, a potom još dalje, u Ameriku. U moderno doba sve su više putujući djelači i djelačice koji se na selo vraćaju samo navečer ili za vikend, tako da danas četvrtina ili trećina Gradišćanaca živi stalno ili privremeno u glavnom gradu Austrije. Stoga je ondje već 1934. utemeljeno Hrvatsko gradišćansko kulturno društvo, a 1948. osnovali su studenti ondje i Hrvatski akademski klub. U središtu povijesti i društva Gradišćanskih Hrvata uvijek je bio jezik. Iako među njima ima i kajkavaca i štokavaca, mahom su čakavci, i to ikavsko-ekavskog izgovora. Zbog toga se dugo mislilo da su došli iz Primorja, no danas je nedvojbeno da potječu mahom iz područja između Kupe, Save i Une – gdje danas, upravo zbog njihova egzodusa, čakavaca više nema. Nakon mnogih borbi u Austriji, njihov jezik može se danas čuti na državnom radiju, na njemu se snimaju televizijske emisije, rabi se u liturgiji i službenoj komunikaciji, predaje u školama dvojezičnih općina, uvodi u srednje škole i visokoškolske ustanove, njime se ispisuju ploče s imenima naselja, njime se koriste folklorna društva i kazališne skupine, tiskaju se novine, knjige i slikovnice, njime se piše na internetu. Biblijski prijevodi dio su te široke jezične i kulturne aktivnosti – Hrvati u Gradišću imaju cjelokupni prijevod Biblije na svom jeziku, a u ovom izdanju predstavlja se prijevod Psalama koji su načinili pater dr. Augustin Blazovich, OSB, dr. Stefan Geosits i mag. Branko Kornfeind, prema izdanju iz Klimpuha 2014. Ovo je izdanje jezično nepromijenjeno, tek su stihovi i strofe, pa stoga djelomice i interpunkcija, prilagođeni standardu Biblijskog istraživačkog centra i Hrvatskog biblijskog društva. Da bi hrvatski čitatelj lakše razumio ovaj prijevod Psalama na koncu knjige pridodan je glosar. Zbog dugog izoliranog života u povijesti, i široke i raznolike uporabe u sadašnjosti, gradišćanskohrvatski oblikovao se kao poseban standardni jezik, s nizom normativnih priručnika, rječnika i gramatika. Iako je čakavski u fonologiji i morfologiji, u leksiku se može naći tragova kajkavskog i štokavskog, a osobito su zamjetljivi svježi utjecaji standardnog hrvatskog iz kojeg se obogaćuje. Također, jezik Hrvata u Gradišću sustavno se razvija kako bi bio u skladu s promjenama u tehnici, društvu i kulturi. O jeziku osobito skrbi Znanstveni institut Gradišćanskih Hrvatov u Trajštofu. No ipak je taj jezik u krizi. Iako se procjenjuje da u Gradišću živi 40.000 Hrvata, a u Beču još 15.000, na zadnjem popisu stanovništva samo njih pola izjavilo je da im je hrvatski i razgovorni jezik. Raspad seoske zajednice, moderni način života

i miješanje stanovništva uzima danak. Republika Hrvatska – koja se u naše vrijeme našla u začudno sličnoj situaciji kao i kada su je Gradišćanci morali napustiti – nije im dosad bila od velike pomoći. Neka ovo hrvatsko izdanje gradišćanskih Psalama, tri stoljeća nakon prvih prijevoda pastora Grgura Mekinića, bude mali most između sunarodnjaka.