IMPRESSUM
Biblioteka
BIBLICA CROATICA
Niz
PSALMI
Glavni urednik
Danijel Berković
Uredništvo
Boris Beck, Danijel Berković, Nino Brozinčević
Priređivač ovog izdanja
Boris Beck
Izvornik prepisao
Giorgio Grlj
Recenzenti
prof. dr. sc. Joža Skok
sc. Božica Pažur
Korektura
Nino Brozinčević
Prijelom
Filip Vacek
Dizajn naslovnice
Iva Đaković
Tajnica uredništva
Monika Bajić
Tisak
Cro Graf, Jablanovec
Izdavač
Biblijski institut Zagreb, Hrvatsko biblijsko društvo
Za izdavača
Danijel Berković, Damir Lipovšek
Godina izdanja
2017.
ISBN 978-953-8003-09-7
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Hrvatske elektroprivrede d.d.
Arfa Davidova
Antuna Vranića
Antun Vranić (Anton Vranič) rodio se u Karlovcu oko 1764. godine, a bio je župnik u Čučerju, Stupniku i Draganiću te doarhiđakon karlovačkog kotara. S njemačkog je preveo i prilagodio djelo njemačkog pisca i pedagoga Joachima Heinricha Campea (oko 1746-1818) Robinson der Jüngere, koje je pod naslovom Mlajši Robinzon: Iliti jedna kruto povoljna i hasnovita pripovest za decu objavljeno u Zagrebu 1796. Kao autor prvog romanesknog književnog djela za djecu na hrvatskom Vranić je dobio zasluženo mjesto u povijesti književnosti, a studije su o njemu pisali Alojz Jembrih, Tihomir Engler, Berislav Majhut, Joža Skok i drugi proučavatelji hrvatske kajkavske i dječje književnosti. Vranić je, međutim, i biblijski prevoditelj. Početkom 19. Stoljeća zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac (1752-1827) predložio je da se Biblija prevede na kajkavski književni jezik te je u tu svrhu okupio svećenike svoje biskupije. Osim Vranića taj su krug sačinjavali Tomaš Mikloušić (1767-1833), Ivan Birlin (1775-1852), Ivan Rupert Gusić (oko 1776-1821), Stjepan Korolija (1760-1826), Ivan Nepomuk Labaš (1785-1849) i Ignac Kristijanović (1796-1884). Najmlađi i najdugovječniji od njih, Kristijanović, bio je i najplodniji jer je osim Evanđelja, Djela apostolskih i deset poslanica preveo i desetak knjiga Starog zavjeta, uključujući i Psaltir, dok je Labaš preveo Knjigu o Jobu, Birling Poslanicu Filipljanima, a Gusić kajkavski Evanđelistar te Djela apostolska, dvije poslanice i Otkrivenje. Nažalost, što je od tih djela i tiskano, tiskano je davno, a mnoga su ostala u rukopisu ili su čak zagubljena te su teško ili nikako dostupna. Vranić je u sklopu tog poduhvata preveo Knjigu psalama pod naslovom Arfa Davidova. Taj je prijevod sačuvan u jednom primjerku u Metropolitanskoj knjižnici Zagrebačke nadbiskupije pod signaturom MP 86. Ondje ga je nedugo nakon Vranićeve smrti vidio češki i slovački slavist Pavel Josef Šafařík, radeći na svojoj povijesti južnoslavenskih književnosti, te zabilježio da je šteta što taj rukopis nije objavljen – a ta se nepravda ispravlja u ovom izdanju, prvom objavljivanju Vranićeva prijevoda Psaltira. Gdje je i kada nastao rukopis, ne znamo, a ne znamo ni čije su ga ruke – jer ih je više – ispisale. Prijevod je datiran u 1816. godinu, s naznakom da je prevoditelj Anton Vranič, plebanuš (župnik) u Šipku, selu koje se danas naziva Draganić. Arfa Davidova prevedena je s Vulgate, s latinskog, kako je tada bilo uobičajeno, i ima velike sličnosti s biblijskim prijevodom Matije Petra Katančića nastalim približno u isto vrijeme. Najveća je razlika, dakako, Vranićev jezik koji je kajkavski, ikavsko-ekavski, s ponešto štokavskog utjecaja. Druga je velika razlika u tome što je Vranić, iako mjestimice prevodi doslovno poput Katančića, mnogo slobodniji te je njegov jezik živopisan, sugestivan i dinamičan. Zbog vrhunske književne vrijednosti Vranićeva prijevoda nije se ovdje nimalo zadiralo ni u leksik ni u sintaksu, zbog čega će čitatelj uočiti da se nekad iste riječi pišu različito te da se za isti pojam katkad koriste različite riječi. Vranićev slovopis i pravopis današnjem je čitatelju gotovo posve neprohodan, zbog čega je ovo izdanje u tom pogledu prilagođeno aktualnim standardima, ali tako da se zadrži izvorni duh jezične prošlosti. Da bi čitatelj stekao dojam o izgledu izvornika, iza ovog uvoda slijede faksimili prve dvije stranice. Također, numeracija psalama i redaka u Vulgati bila je nešto drugačija pa se i to prispodobilo modernoj kako bismo čitatelju olakšali snalaženje. S tim je u vezi i organizacija stihova i strofa koja tada uopće nije postojala jer su se redci jednostavno nizali – nju su u ovom izdanju načinili priređivači, i to uz pomoć suvremene interpunkcije; usput je ispravljeno i nekoliko malenih omaški. Naposljetku, iza Arfe Davidove prirodan je Glosar u kojemu se mogu naći tumačenja rjeđih i teže razumljivih riječi, kao i moderna transkripcija određenih biblijskih imena. Vranić je Arfu Davidovu opremio nizom podnožnih i marginalnih bilješki u kojima se očituje njegova erudicija i poznavanje jezika, ne samo klasičnih, nego i hebrejskog. Budući da ovo nije kritičko izdanje, one su izostavljene: naime, prvenstvena je želja priređivača da se istakne ljepota i sugestivnost Vranićeva jezika, kako u stihovima, tako i u baroknim uvodima u njih. Ima li kakvih pogreški u ovom izdanju – a to je moguće jer nisu svi prepisivači u sačuvanom manuskriptu imali jednako čitak rukopis – priređivači žale i trudit će se ispraviti ih u idućim izdanjima. Vranić je nakon Psalama preveo još jednu biblijsku knjigu, Tužaljke (Plač iliti narekuvanja Jeremije proroka). Taj je, pak, rukopis datiran u 1820. godinu – a te je iste godine 13. Kolovoza u Draganiću umro Antun Vranić. Njegovi biblijski prijevodi, kao i onodobni prijevodi drugih kajkavskih književnika, nastali su u nepovoljnom vremenu za kajkavski. Ubrzo nakon Vranićeve smrti odlučeno je da će hrvatski standard biti štokavski te su se svi njegovi napori odjednom našli na slijepom kolosijeku. A koliko je bio skroman i radišan, najbolje govore njegove vlastite riječi: »Poleg mogučnosti moje i dopuščenja pervejeh dužnostih, tersil sem se zahvalen domovine sin iskazati, njoj vure gdagdašnje dugočasnosti alduvati i osebnomu, koje tuliko krat vzeti bil bi si mogel, rasvetlenju prepostaviti.« Dvije stotine godina kasnije Vranićeva domovina konačno dobiva plod njegova rada na njegovom izvornom kajkavskom jeziku. na Uskrs 2017.