U posljednjoj lekciji predstavljamo duhovnu disciplinu tišine i samoće. Podsjetimo se da vježbanjem duhovnih disciplina jačamo duhovne „mišiće” te se svjesno stavljamo pred Božje lice otvoreni za komunikaciju i primanje Božje milosti i snage.
Naime, odlazak na bogoslužje, slušanje i čitanje Svetoga pisma ne mijenjaju nas djelotvorno, u suprotnom, živjeli bismo u utopiji. Tijelo i duša često su toliko iscrpljeni da nismo u stanju učinkovito sudjelovati u svim aktivnostima crkvene zajednice, bar ne na onoj razini koja bi donijela željenu promjenu (tako ulazimo u legalizam i rituale bez značenja). Kao lijek tome mogu poslužiti duža vremenska razdoblja samoće i tišine u kombinaciji s odmorom.
Samoća je suzdržavanje od interakcije s drugim ljudima kako bismo bili nasamo s Bogom i kako bi nas On susreo. Obično samoća završava tišinom i primanjem od Svetoga Duha. U Bibliji nalazimo priče koje to dobro ilustriraju. Tako je primjerice Isus pronašao Zakeja koji je sjedio sam na drvetu (Luka 19,1-10). Tišina, jednako tako, podrazumijeva tihi boravak na nekom mirnom mjestu, kako bismo smirili naše misli i cijelo biće te kako bismo mogli „sudjelovati” u Božjoj prisutnosti. Također, bivanje u tišini ili šutnja uči nas kako slušati i blagosloviti druge. U knjizi Propovjednika čitamo da pod nebom postoji vrijeme za sve pa tako i „vrijeme za šutnju” (3,7).
Opširnije pročitajte ovdje: http://cbi.bizg.hr/hr/duhovne-discipline-lekcija-4/