MILIČEVIĆ, NIKOLA
Bio: Hrvatski književnik i prevoditelj. Rođen u Zvečanju kraj Omiša, 27. studenog, 1922. a umro je 1. ožujka, 1999. Osnovnu školu pohađao je u rodnom selu, klasičnu gimnaziju u Bolu na Braču i u Splitu, a maturirao je 1943. u Travniku. Studij književnosti završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1953. Od 1948. do 1955. radio je kao novinar i lektor, a od 1955. kao asistent, pa docent i profesor na Katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Bio je i lektor hrvatskog jezika u Bordouxu. Član je društva hrvatskih književnika od 1950., a od 1992. redoviti član Razreda za književnost HAZU-a.
Djela: Miličević je bio jedan od urednika časopisa Krugovi i Literatura. Sastavio je mnoge antologije – Hrvatski pjesnici između dva rata, Antologiju hrvatske poezije zajedno sa Šoljanom, Zlatnu knjigu svjetske ljubavne poezije, Europsku poeziju od srednjeg vijeka do romantizma, Sto hrvatskih soneta, Antologiju novije španjolske poezije i Noviju hispano-američku poeziju. Miličević je bio jedan od vodećih hrvatskih prevoditelja sa španjolskoga, francuskoga i latinskoga, a najpoznatija su mu djela zbirke pjesama Zlatna grana, Pod ravnodušnim zvijezdama, koju je objavio zajedno sa Slobodanom Novakom i Vlatkom Pavletićem, zatim Obećanja žute zore, Snijeg i crna ptica, Studio Vladimiru Čerini, Riječ u vremenu, zbirka eseja i članaka, Pjesme iz tišine, Izabrane pjesme i posljednja knjiga Izabrani prepjevi iz 1997. u nakladi Croate. Za svoj pjesnički rad dobio je Goranov vijenac, dobitnik je plakete Dobro jutro, More, nagrade Vladimir Nazor, te nagrade Društva hrvatskih književnika Tin Ujević.
Lit: »Miličević, Nikola« u Hrvatska enciklopedija. Ur. August Kovačec. Sv. 7. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2005.