KRISTIJANOVIĆ, IGNAC
Bio: Rođen je 31. Srpnja u Zagrebu a umro je 16. Svibnja 1884. godine.Bio je hrvatski književnik, rimokatolički svećenik, biskup i prevoditelj, i to jedan od najvažnijih hrvatske književnosti na kajkavskom narječju u 19. stoljeću.
Bio je sin zagrebačkog mlinara i pekara Ivan Jurja Kristijana. Otac Ivan mu je imao mlin na Krvavom mostu. Ignacova majka Margareta Posilović je bila po majci polusestra župniku Tomašu Mikloušiću. Mikloušić je utjecao, da se Kristijanović po svršetku gimnazije, opredijeli za studij bogoslovije u Zagrebu. Ignac je provodio kod Mikloušića svoje školske praznike i tamo mu je ujak govorio o ljubavi prema hrvatskoj domovini i nagovarao ga, da se posveti literaturi, nadajući se tako u vlastitoj krvi naći zamjenika na književnom polju. Posvetili su ga za svećeničku službu 4. srpnja, 1819. godine. Bio je kapelan u Radoboju, u Krapini i u Zagorskim Selima. Od 1831.-1834. godine bio je duhovnik zagrebačkog sjemeništa. Nakon toga je postao župnik u Kapeli u bjelovarskoj županiji. 1852. godine je bio imenovan kanonikom. Godine 1853.-1855. je bio školski nadzornik, 1858. godine čazmanski arhiđakon. Godine 1863. postao je kanonikom lektorom zagrebačkog Kaptola, a 1870. godine odlikovan je čašću naslovnog omiškog biskupa.
Djela: 1834. godine je utemeljio kajkavski koledar Danicza zagrebechka (ranije Danica zagrebečka). Prva djela su mu bila Nachin vu vszeh sivlenya dogodyajih, i Blagoréchja za vsze czéloga léta nedélye objavljena (1830.). Preveo je mnoštvo basni starogrčkog pjesnika Ezopa na kajkavsko narječje hrvatskog jezika. Kristijanović je otac kajkavske gramatike, koju je napisao na njemačkom jeziku. Kristijanović je bio oduševljen književnim i rodoljubnim djelovanjem svog Mikloušića. Osim toga, Mikloušić je važio kao učen čovjek, koji je uživao i veliko povjerenje Maksimilijana Vrhovca. Mikloušić je bio važna osoba u Vrhovčevom planu, da se prevede Sveto pismo na kajkavsko narječje hrvatskog jezika. Kristijanović je bio protiv ilirizma, zato jer je htio njegovati kajkavsko narječje hrvatskog jezika. Nastavio je Mikloušićevo i Vrhovčevo djelo, da bi preveo kajkavsko Sveto Pismo. Opazio je prevode Biblije na slovenskom jeziku, u prvom redu mu je pomogao Jernej Kopitar. Kristijanović je preveo oko 10-12 knjiga iz Staroga i Novoga zavjeta. 1850. godine Kristijanović se ostavio prevođenja, jer je nova štokavska književna norma potisnula kajkavsku književnu normu u pozadinu.
Lit: »Kristijanović, Ignac« u Hrvatska enciklopedija. Ur. August Kovačec. Sv. 6. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2004.