DANIČIĆ, ĐURO
Bio: Filolog, pravim imenom Đorđe Popović. Rođen je u Novom Sadu 16. travnja, 1825. a umro je u Zagrebu 17. studenog, 1882. U Novom Sadu završio je (1836.–41.) pet razreda u Velikoj pravoslavnoj gimnaziji, a preostala tri u požunskom liceju. U Požunu (današnja Bratislava) mu je profesorom češkog jezika bio slovački preporoditelj L’udovit Štúr, koji je i na predavanjima i na đačkim kružocima politički snažno utjecao na svoje slavenske učenike odgajajući ih u duhu tadašnjih panslavističkih ideja austrijskih Slavena. God. 1844. počinje studirati pravo u Pešti, a 1845. nastavlja u Beču, gdje pristupa krugu mladih sljedbenika Vuka Stefanovića Karadžića, napušta Štúrovu panslavističku ideologiju i postaje najistaknutijim borcem za Karadžićev srpski jezik i pravopis. Do 1852. pomaže Karadžiću u pripremi drugog izdanja Srpskoga rječnika. God. 1856. dobio je mjesto bibliotekara u Narodnoj biblioteci u Beogradu, a 1859. profesora književnosti u Liceju (poslije Velika škola). Zbog sukoba sa školskim vlastima premješten je 1865. u Poštanski odjel Ministarstva unutrašnjih poslova te 1866. prihvaća poziv J. J. Strossmayera i F. Račkoga da se u Zagrebu zaposli na prikupljanju građe za Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika što će ga odmah po osnutku pokrenuti JAZU, pa je 1867. izabran za tajnika Akademije. God. 1873. opet je profesor u beogradskoj Velikoj školi, ali na zahtjev Akademije vladar mu je 1877. dao dopust da bi u Zagrebu mogao nastaviti rad na Rječniku, te nedugo zatim je preminuo.
Djela: Glas učena filologa stekao je u dvadeset i drugoj godini života objavljivanjem brošure Rat za srpski jezik i pravopis (1847). To je u povodu napada Miloša Svetića (Jovana Hadžića) na Karadžića bila znanstvena obrana Vukova jezika i pravopisa od slavenosrpskih prigovora tom reformatorskom djelu srpskoga jezika. Knjižicu je potpisao pseudonimom Đuro Daničić te je od tada poznat pod tim imenom. Više nego od Miklošiča stečenim filološkim obrazovanjem, koje prema P. Iviću nije bilo sustavno, D. je jezikoslovlje naučio u praksi radeći na drugom izdanju Karadžićeva Rječnika, kojemu je bio stvarni suautor kao što je J. Kopitar bio suautor prvog izdanja, te je ostao ojađen na Karadžića što ga je u knjizi naveo samo kao prevodioca i korektora. D. je predlagao i širu koncepciju Rječnika, ali je od toga Karadžić prihvatio samo sustavno bilježenje kratkouzlaznoga naglaska, čime je D. definirao četveronaglasni novoštokavski sustav s duljinama i naglasnim tipovima, koji se primjenjivao ne samo u srpskom nego i u hrvatskom jezikoslovlju unatoč pokušaju određivanja drukčijeg sustava (M. Milas) i teško primjenjivoj naglasnoj tipologiji, što je bilo uzrokom stručnim prijedlozima jednostavnije tipologije (A. Pavić, B. Klaić, J. Hamm, S. Babić, W. Lehfeldt – B. Finka). Na zastarjelost i neznanstvenost Daničićeve etimologije upozorio ga je odmah njegov prijatelj Jagić u povodu knjige Istorija oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika do svršetka 17. vijeka, ali ju je D., nesvjestan da ne prati razvoj znanosti, proveo i u knjigama Osnove srpskoga ili hrvatskoga jezika i Korijeni s riječima od njih postalijem u hrvatskom ili srpskom jeziku te u Rječniku, pa je Jagić nagovorio Brücknera da napiše kritiku Daničićeve etimologije. Od Daničićeva pokušaja reformiranja hrvatske latinice po načelu jedan glas: jedno slovo, koji je Karadžić proveo u srpskoj ćirilici, prihvaćeno je đ, a nisu preostala tri slova (ļ, ń, ǵ). Na oblikovanje hrvatskoga književnog jezika utjecao je i Daničićev prijevod Staroga zavjeta (Novi zavjet preveo je Karadžić). Ostali prijevodi (Istorija srpskoga naroda A. Majkova, 1858. i dr.) važni su jedino za srpski jezik i književnost.
Lit: »Daničić, Đuro« u Leksikografski zavod Miroslav Krleža: Hrvatski biografski leksikon, http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=4373; Kuzmič, Peter. Vuk-Daničićevo Sveto pismo i biblijska društva. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1983.