Izvorni jezici Biblije

Svete knjige su izvorno napisane na hebrejskom, aramejskom i grčkom jeziku.

Na hebrejskom jeziku napisan je Stari zavjet, osim knjige Mudrosti i Druge knjige o Makabejcima, te vjerojatno neki drugokanonski dijelovi Staroga zavjeta.

Na aramejskom jeziku napisani su samo dijelovi nekih knjiga, Dn 2: 4-7, 28; Ez 4: 8-6, 18; 7: 12-26; Jr 10: 11; Post 3: 47.

Na grčkom jeziku su napisane Knjiga mudrosti i 2 Makabejcima (sačuvani su i svi drugokanonski dijelovi Staroga zavjeta); cijeli Novi zavjet.


Hebrejski jezik

Hebrejski jezik pripada semitskim jezicima. Njima se govori od najstarijih vremena, od rijeke Tigrisa do Sredozemnog mora, te od Armenskog gorja do Arabije. Kasnije su se proširili na sjevernu Afriku, Etiopiju i po feničkim kolonijama na Sredozemlju. Dijeli se na tri velike jezične grane:

  1. sjevero-istočna: akadsko-babilonska ili asirsko-babilonska (mezopotamija)
  2. sjevero-zapadna: aramejski i kanaanski jezici (Sirija-Palestina)
  3. jugo-zapadna: arapska i etiopska jezična grana.

Hebrejski jezik, zajedno sa starokanaanskim, ugaritskim, feničkim, edomskim, moapskim, sačinjava sjevero-zapadnu jezičnu granu semitskog jezičnog stabla. U 8. stoljeću pr. Kr. zove se kanaanski (Iz 19: 18) i judejski (2 Kr 18: 26). U 5. stoljeću naziva se židovski (Neh 13: 24), a od 2. stoljeća pr. Kr. hebrejski. Ovo nam pokazuje razvitak, odnosno postanak hebrejskog jezika. Izraelci nakon ulaska u Kanaan preuzimaju kanaanski jezik, koji je nalik njihovom aramejskom jeziku. Izraelci su uzeli svojstva kanaanskog jezika koji je bio na višem stupnju i razvijeniji, (kako to obično biva kad pobjednik preuzme kulturu pobjeđenog) i tako stvorili svoj vlastiti hebrejski jezik. On nije samo omeđen na Bibliju, postoje mnogi izvanbiblijski dokumenti: kalendar Gezer (9. st.), natpis Siloe (7. st.), pisma iz Lakiša (9. i 6. st.). Nakon babilonskog izgnanstva (538. god.) hebrejski jezik biva potisnut od aramejskog. Hebrejski se upotrebljava i dalje među učenima, koji i dalje pišu i govore na hebrejskom, kao i u liturgiji sinagoge. Godine 1880. Eliezer ben Jehuda pokušava oživjeti hebrejski jezik. Danas, hebrejski jezik opet živi kao govorni i književni jezik u državi Izrael.


Aramejski jezik

Aramejski jezik pripada sjevero-zapadnoj grani semitskoga jezičnog stabla. Prvo su ga koristili stanovnici Sirije. Spominje se u nekim asirskim dokumentima u 14. stoljeću. pr. Kr. Aramejski je potisnuo mnoge semitske jezike na području prednjeg Istoka (Levant) i postaje međunarodni jezik u novobabilonskom carstvu. Krajem 8. stoljeća taj jezik razumiju i koriste samo viši slojevi u Palestini (2 Kr 18: 26). Tada je bio neka vrsta diplomatskog jezika. Nakon babilonskog izgnanstva postaje jezikom Židova. U 2. stoljeću pr. Kr. osjeća se potreba da se u liturgiji narodu (tada) nerazumljiv hebrejski jezik tumači na aramejskom. Odnosno, targumi su nastali nakon babilonskog sužanjstva kada je stari hebrejski prestao biti živi narodni jezik, pa su se u sinagogalnom bogoslužju biblijski tekstovi (nakon svakoga retka ili svaka 3 retka) prevodili i tumačili. U Kristovo vrijeme, aramejski je pučki jezik. Krist i apostoli govore i propovjedaju na aramejskom. U Novom zavjetu ima mnogo aramejizama. Najstariji židovski dokument na aramejskom su papirusi s Elefantine (5. stoljeće pr. Kr.)

Postoji više narječja:

  • zapadno: palestinsko, nabatejsko, palmirsko, samarijansko
  • istočno: babilonsko.

Zove se aramejski (2 Kr 18: 26), sirski (2 Mak 15: 36), hebrejski u Novom zavjetu, a nepravilno, prema Jeronimu (Dn 2: 4), i kaldejski. Blizak mu je sirski jezik. U Novom zavjetu imamo sačuvane neke aramejske riječi: Talitha kumi (Mk 5: 41), Effatha (Mk 7: 34), Abba ( Mk 14: 36); Eloi, Eloi lama sabahtani (Mk 15: 34), maranatha (1 Kor 16: 12) i dr.


Grčki jezik

U prošlom stoljeću, kad su u Egiptu pronađeni mnogi papirusi na grčkom jeziku, znamo da je jezik novozavjetnog perioda bio grčki različit od klasičnog grčkog jezika. Vidjelo se da je novozavjetni grčki jezik sličan jako onom pučkom grčkom jeziku kojim se tada govorilo u kulturnom području Sredozemlja. Naziva se službeno koine-dialektos (ἡ κοινὴ διάλεκτος), što znači zajednički dijalekt. Nastao je za vrijeme helenizma, počevši s osvajanjima Aleksandra makedonskog (4/3. st. pr Kr.) pa sve do početka razvijanja bizantskog (srednjovjekovnog) grčkog jezika (6. st.). Na koine grčki su prevedeni od 3. stoljeća pr. Kr. Zakon i ostale knjige, a napisane su knjige Mudrosti i 2 Makabejcima, te vijeli Novi zavjet. Budući da su prevodioci Starog zavjeta i pisci Novoga zavjeta (osim Luke, ali i on se služi semitskim izvorima) bili Semiti, osjeća se semitski duh: brojni hebraizmi i aramejizmi. Stoga se i koine Biblije naziva biblijsko-grčki jezik (novozavjetni grčki jezik).

Literatura:

Tomić, Celestin. (1986). Pristup Bibliji: Opći uvod u Sveto pismo. Zagreb: Provincijalat franjevaca konventualaca Zagreb.